• Grupa autora
• Godina izdanja: 1999.
• Uvez: tvrdi
• Dimenzije: 24 x 17.5 cm
• Broj stranica: 1659
• Cijena: rasprodano
Slovo u ime nakladnika
Na predstavljanju međašnoga (sada već pomalo i kultnoga) Brodnjakova Razlikovnoga rječnika, dr. Mijo Lončarić (tadašnji direktor Zavoda za jezik) predložio je Školskim novinama da objelodane jezični savjetnik kojemu bi za osnovu poslužio tzv. zeleni Pavešićev savjetnik iz 1971. godine (nastao također u Zavodu).
Znajući da je, bar u hrvatskome slučaju, zauzimanje za hrvatski jezik i jezičnu slobodu isto što i zauzimanje za nacionalnu slobodu (i obrnuto!), a uz to osjećajući i tada kolike su svakodnevne i oskudice pouzdanih jezičnih vodiča i praktične potrebe za nesmetanim jezičnim razvojem, dijeleći čitavo proteklo desetljeće sve nedoumice, strahove i strepnje kako zbog povremenih jugounitarističkih nasrtaja na hrvatski jezik jednako tako i zbog kontinuiranog izostanka sustavnije društvene /državne skrbi o njemu – što se najdrastičnije očitovalo u posvemašnjem ignorantizmu obrazovne politike spram jezikoslovne izobrazbe kao i u kodificiranoj ravnodušnosti spram jezične obezličenosti u medijima – posve je razumljivo što smo Lončarićev prijedlog svesrdno prihvatili. On se, k tome, i prirodno uklapao u sva ona nastojanja koja su od sredine osamdesetih do sredine devedesetih samo u tri zagrebačke nakladničke kuće (Školskim novinama, Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi i Pergameni) iznjedrila više desetaka i te kako respektabilnih naslova posvećenih hrvatskome jezikoslovlju. Ilustracije radi, evo nekih (nasumice izabranih): 100 jezičnih savjeta dr. I. Brabeca (više izdanja), Hrvatski naš svagda(š)nji (2. izd.) i Hrvatski naš osebujni dr. S. Težaka, Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskoga jezika (više izd.) i Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika (neznatno skraćeni Razlikovni rječnik) V Brodnjaka, Taj hrvatski (prir. A. Selak), Hrvatski jezik jučer i danas dr. S. Babića, Hrvatski jezik u srednjoškolskoj nastavi dr. D. Rosandića te dvadesetak znanstvenih monografija o jezikoslovnim problemima u biblioteci Jezik i književnost (sve u izdanju ŠN), zatim Hrvatski jezik u NDH i Jezični purizam u NDH dr. M. Samardžije, Hrvatski korijenski pravopis dr. M. Cipre i dr. A. B. Klaića, Hrvatsko računalno nazivlje dr. M. Mihaljević, Temelji hrvatskoga pravnog nazivlja dr. M. Mamica, Croatian grammar dr. V Grubišića, Narodno blago dr. M. Kušara (izdanja HSN) do Braniča jezika hrvatskoga dr. N. Andrića i Barbarizama u hrvatskom jeziku V. Rožića (objavljenih u Pergameni).
Dio je spomenutih naslova, s jedne strane, promicao i poticao skrb o njegovanju jezične kulture i lingvističke posebitosti hrvatskoga jezika – nastavljajući tako i “razgarajući” one jezikoslovne vatre što su proplamsale krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih u krugovima jezikoslovaca što ih je okupljala Matica hrvatska ili su bili na Sveučilištu – senzibilizirajući pri tome i širu javnost kako za detabuiziranje svih činjenica vezanih za hrvatski jezik – njegovu povijest i njegovo aktualno stanje – jednako tako i za iniciranje dugoročnih kapitalnih nacionalnih projekata što će doći do izražaja tek u slobodnoj hrvatskoj državi (među takve projekte spada, nedvojbeno je, i izrada Rječnika hrvatskoga jezika u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje).
To su samo nekolike naznake kojima se tek djelomice ilustrira knjigoljubno i jezikoslovno okruženje u kojemu je nasta(ja)o Hrvatski jezični savjetnik. U drugi dio tog ozračja mogao bi se pridodati i tzv. opći duh vremena a koji nerijetko, kadšto i nevidljivim nitima i teško razaznatljivim skrivenim silnicama, može presudno utjecati na realizaciju cijeloga projekta – počev od nezaobilaznih izvanjskih okolnosti (jest – nije bilo Turaka, ali jest bilo i rata i daničićevštine…) do naše općepoznate ne/osposobljenosti za timski rad i neriješenih jezikoslovnih pitanja, do preosjetljivosti za makar i najmanje otklone od ponekih rješenja koja su više tantijemske doli jezikoslovne naravi, do statusa recenzenata ili pak rezultata drugih jezikoslovaca i izdanja drugih nakladnika… Sve to spada u onaj opći duhovni ambijent koji vlastitim silnicama kadšto potiče, kadšto usporava svaki zamašniji projekt.
U takvom ambijentu nastaje i prva verzija savjetnika koju dr. Lončarić predaje nakladnicima 1996. godine. No, prije samog tiskanja, i nakladnici (posebice je na tome inzistirao novoimenovani ravnatelj Instituta – dr. M. Kačić), i recenzenti, i veći dio autora zaključuju da je rukopis nuždno temeljito doraditi, uskladiti mnoga neusklađena rješenja, riječju: iznova učiniti svekolike napore kako bismo dobili jedan cjelovit, stručno kompetentan i znanstveno pouzdan, u osnovi neprijeporan, opći jezični savjetnik. Savjetnik koji će primarno brinuti o hrvatskom jezičnom standardu i njegovim bitnim sastavnicama. Ta je zadaća povjerena novoimenovanome izvršnom uredništvu. “Zadatak je izvršnog uredništva Jezičnog savjetnika da, u skladu sa zahtjevima i naputcima recenzenata u najkraćem vremenu obavi usklađivanje pojedinih tekstova Jezičnog savjetnika – bilo samostalnim redaktorsko-tehničkim zahvatima, bilo zahtjevima pojedinim autorima da oni sami obave dotične zahvate, odnosno dorade.” U izvršno uredništvo imenovani su: Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Ljiljana Šarić i Luka Vukojević (uz napomenu da su, zbog odlaska Lj. Šarić za lektora u Njemačku, sav posao praktično obavilo troje preostalih članova).
Nakon što je i to, više nego uspješno, obavljeno, predajući Savjetnik u tisak, posve smo uvjereni kako se radi o itekako značajnom radu – u finalizaciji kojega je udio izvršnoga uredništva bio od iznimnoga značenja.
Konačan sud i o tome prepuštamo ipak budućim čitateljima, premda uopće ne dvojimo u tome da i svi ostali koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u realizaciji ovoga projekta zaslužuju i društveno i stručno priznanje.
I uzadnju, ne umanjujući ničiji doprinos – naprotiv (!), ipak držim da je korektno i javno priznati kako su udjeli: dr. Mije Lončarića (s kojim sam 27. studenoga 1991. godine ugovorio tiskanje jezičnog savjetnika do kraja 1992. godine), recenzenata -prof. dr. Ive Pranjkovića, prof. dr. Josipa Silića i prof. dr. Stjepka Težaka te prof. dr. Mira Kačića – ravnatelja Instituta, i prof. Ivana Rodića – direktora Školskih novina, bili u različitim trenucima, svaki na svoj način, od presudne važnosti za uspješno okončanje ovoga projekta.
Ante Selak
U Zagrebu na sv. Aniceta 1999.
