• Grupa autora
• Godina izdanja: 1998.
• Uvez: meki
• Dimenzije: 29.5 x 21 cm
• Broj stranica: 560
• Cijena: rasprodano
O knjizi:
Hrvatska prosvjetna stoljeća
Čemu ova i ovakva knjiga, upitat će se, moguće je, čitatelj i prije no što je otvori. Ako bismo pokušali odgovoriti jednom rečenicom, ta bi rečenica mogla glasiti i ovako: željeli smo zabilježiti suvremeni trenutak hrvatskoga osnovnoga školstva, trenutak koji će, makar u najelementarnijim naznakama, sabirati u sebi svekoliko njegovo postojanje, svekoliku dramatiku njegova trajanja. Uz to, i otrgnuti od zaborava ono što ne bismo smjeli zaboraviti. Riječju: prisjetiti se činjenica, imena i djela koje u novim okolnostima – oslobođene ideologijskog izopćavanja i tutorskog politikanskog pragmatizma ove ili one vrste – predstavljaju nezaobilazne vrijednosti ne samo povijesti nacionalnog školstva, nego i neprijeporne standarde hrvatske kulture, povijesti, politike, znanosti… općenito.
Pokazalo se, naime, i u ovoj prilici, da svako bavljenje školstvom izravno ili neizravno aktualizira i najegzistencijalnija pitanja naroda. Umnijim je znalcima to razvidno samo po sebi. Kada su se početkom ovoga stoljeća pojavila prva izdanja višesveščane voluminozne (do danas nenadmašene) Građe za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas Antuna Cuvaja, i stručna kritika i cjelokupna javnost brzo su razabrali o čemu se radi: “Ako itko to mi Hrvati moramo čuvati i paziti školu kao najčvršći naš bedem, koji treba braniti kao svetinju od svih zlih utjecaja, a davati joj, bilo i uz najveće žrtve, sve što treba, da se razvije i postane ono što mora: priprava za život.” (Građa II, 4) “Knjiga je ta, zabilježit će drugi kritičar, puna jada i nada…” (Isto, 7).
Drugim riječima, svaki zapis o školi u pojedinom mjestu, pokazalo se i u ovoj prilici kao i ranije, zapis je i o samome mjestu, njegovim ljudima i njihovim naravima. Crtice iz povijesti škole nadaju nam se tako i kao stranice o povijesti mjesta. Svejedno radi li se o elektrifikacijama ili o radnim akcijama, o migracijama ili o otvaranju školske kuhinje. Utoliko je i povijest škole – povijest mjesta, pak je stoga unekoliko razumljiva i osjetljivost naših autora kada opisuju pojedine događaje ili njihove aktere. Da bismo, koliko god je to moguće, izbjegli neizbježni subjektivizam, da bi se interpretacijske improvizacije svele na što je moguće manju mjeru, od početka smo inzistirali na činjenicama: faktografija je imala uvijek prednost pred deskripcijom (kakva god ona bila). Ponekad je to vodillo i u naizgled klišeizirani pristup, u mehaničku obradu, u golo nabrajanje podataka koji, izdvojeni iz konteksta, zacijelo mogu biti i zamorni – medjutim, i ti najsuhoparniji podaci, čitani u kontekstu u kojemu se nalaze predstavljaju dragocjene putokaze za nova istraživanja.
Kao što je povijest jedne škole istodobno i kronika mjesta u kojemu se ta škola nalazi i djeluje, jedako je tako – i na nacionalnoj ravni promatrano – povijest hrvatskoga školstva svojevrsna povijest hrvatske duhovnosti općenito. Elaboracija ove teze daleko bi nas odvela. U ovoj prilici, konstatirati nam je tek činjenicu kako ne imade imena od značenja, svejedno o kojemu se području radi, koje nije na ovaj ili onaj način povezano i s prvim sricanjima/slovkanjima, prvim učiteljima, prvim školskim danima – o čemu, jamačno – svatko nosi svoju istinu do kraja života.
Utoliko ova knjiga, ako načas i apstrahiramo faktografiju koja se u njoj nalazi, jest i slovo o ljudima koji današnje najmlađe generacije svakodnevno i kroz cijeli svoj radni vijek uvode u takozvani svijet uljudbe, civiliziranog ponašanja, u svijet rada i reda. U svijet duhovnosti kao takve. Ako već želimo izrazili kontrapunkt animalizmu i barbarstvu kao takvima. O njima je riječ u ovoj knjizi. I njima je ona posvećena. S njima, zahvaljujući prije svega njima – učiteljima, bilo je moguće i sačiniti je.
A nastajala je gotovo tri godine i rezultat je rada možda i najvećeg autorskog tima što se u Hrvatskoj posljednjih godina okupio na jednom projektu. Stotine i stotine, gotovo tisuću autora tragalo je po školskim spomenicama, po mjesnim i mjestopisnim monografijama, neki su provodili i prava istraživanja, mnogi su višekratno ažurirali podatke. Uzgredice, koliko god je to ažuriranje uvijek nedostatno i koliko god se odvija sa razumljivim i najčešće opravdanim zakašnjenjem uvjetovanim relativno velikom fluktuacijom nastavnika, učestalim re/izborima ravnatelja, ratnim migracijama i sl., ipak, u cijelosti uzevši, moglo bi se kazati da je stanje, kada je riječ o nastavnicima i ravnateljima, ažurirano s proljećem 1998. (Jedan manji dio ravnatelja, spomenuti nam je i to prije svega zbog njihovih škola i nastavnika u njima, usprkos višekratnim nastojanjima, usmenim i pismenim zamolbama, ipak se iz samo njima znanih razloga nije odazvao na suradnju. “Postojanje” njihovih škola i najosnovnije podatke o učiteljima “registrirali” smo iz tzv. platnih lista Ministarstva prosvjete i športa. Nadajmo se da će drugo izdanje biti upotpunjeno i ažurirano i u tom dijelu.)
Vrijeme nastajanja knjige možda i ne bi trebalo posebno isticati, poglavito ako je riječ o regularnom vremenu i projektu koji okuplja stotine i stotine (u ovome slučaju: historiografskih) amatera, dojučerašnjih učitelja, današnjih pak ravnatelja i učitelja. Međutim, imamo li u vidu da je riječ o protekle tri godine, onda i taj podatak, sam po sebi, zaslužuje i više od spomena kao takvog. Možda bi iz ovih (trenutačno?) mirnodopsko-mirotvoračkih, ekumensko-svepraštajućih i raznoraznih bogtepitajkojihsve razloga bilo primjerenije (recimo tako!) preskočiti priču o tom zlo/sretnom (zlo)vremenu, a možda bi mu trebalo posvetiti i zasebno poglavlje (ako već ne i posebne libre!). Kakve su te protekle tri godine bile, koliko se u njima i nacionalne drame i pojedinačnih stradanja, nevolja i nada sabralo (trećina okupirane pa oslobađane i oslobođene Hrvatske, tisuće raseljenih i raskasapljenih obitelji, deseci tisuća obiteljskih tragedija, pa ratne migracije, progonstva, azili u vlastitoj domovini, pa prekinuta i prekidana i isprekidana školovanja (što je sve ostalo zapisano u dušama te djece, ne samo one koja ostadoše zavazda siročad!), koliko su puta sirene za uzbunu zamijenile školska zvona… I kakve god im kvalifikative dali, nazivali ih herojskima – zbog vjekovne žudnje za slobodom i svojom državom ili samo godinama stradanja, očigledno je da se cijeli projekt nije realizirao u vremenu sklonom knjizi.
Ako je, dodajmo i to, takvo vrijeme na ovim prostorima ikada i postojalo. Mnoge stranice svjedoče i o tome. Mnogim fotografijama ne treba komentar. Pa se ponekad čini kako je rukopis barbara neuništiv. A ipak nije. I ne samo to. Riječ je i o vremenu kada je komunistička ideologija sa svim svojim recidivima i lukavim zadrškama definitivno silazila s povijesne scene, a da pri tome mnogima (možda ni dandanas!) nije posve jasno što bi je trebalo nadomjestiti, pak se kadšto i u školstvu događalo mehaničko konvertitstvo, provizorna zamjena totema, apologija plemenske zavičajnosti i sl. Sve to, ako i nije presudno utjecalo na sadržaj, nedvojbeno je imalo utjecaja na ritam nastajanja ove knjige.
Zbunjenost se pojedinih autora najčešće očitovala bilo prešućivanjem proteklih desetljeća, bilo diviniziranjem pojedinih prošlostoljetnih veselica i njihovih protagonista. Prethodno, a to će reći: objektivno otežavajuće okolnosti, nije spomenuto zato da bi se unaprijed ishodila isprika za mogući previd, površan zaključak, zamjenu fotografije ili potpisa ispod nje i slično. Jer sve je to, i mogući previd, i površan zaključak nešto s čime se, nažalost, mora računati u ovakvim projektima, poglavito kada su ti projekti praćeni izostankom bilo kakve potpore koja bi omogućila i dodatne provjere i možebitna dopunska istraživanja. Utoliko i očekivano novo izdanje računa s poželjnim ispravcima, dopunama i popravcima. Slovo proslova bilo bi nepotpuno ako ne bi upozorilo i na slijedeće: i kada bismo apstrahirali činjenicu kako je naša poslijeratna školska historiografija oskudna pače i najosnovnijim statističkim pregledima, nekmoli tematskim monografijama o pojedinim razdobljima, ličnostima, regijama, problemima ili zakonskoj regulativi, ipak ne možemo izbjeći zaključak o negativnim posljedicama svega toga. Naime, nedostatak kritičkog promišljanja onoga što je urađeno i onoga što se radi brzo polučuje rezultate: brzo u/slijedi inauguracija voluntarizma i improvizacija, nepostojanje dugoročne prosvjetne politike; pretvaranje (jučerašnjeg) ideološkog u (današnji) stranački kadrovski nepotizam, učestalo provizorno zazivanje nove škole, nepostojanje kvalificiranog, poglavito mlađeg znanstveno-istraživačkog potencijala, nekmoli komparativnih istraživanja pri izradi i realizaciji obrazovnih programa… Sve su to samo najuočljivije i najprepoznatljivije označnice spomenutoga stanja.
S druge pak strane, takvo (naslijeđeno) stanje ne samo što objektivno otežava i samo prikupljanje osnovnih informacija, nego uspostavlja, bolje reći: nastavlja sistem relativiziranja svih vrijednosti da bi se udio osobne odgovornosti sveo na minimum. Zato je naše inzistiranje na prikupljanju osnovnih podataka o osnivanju škole i njenom razvoju nekima kadšto predstavljalo nepremostivu teškoću i suvišno gubljenje vremena. Da hrvatsko osnovno školstvo nije od jučer, i da traje stoljećima, kao što stoljećima traje i književnost na hrvatskome jeziku, da je na ovim prostorima osim obrazovanja na hrvatskom jeziku stoljećima egzistiralo i obrazovanje na latinskome, a u pojedinim krajevima i u pojedinim razdobljima da je postojalo obrazovanje i na više drugih jezika (njemačkome, talijanskome, srpskome, madarskome, češkome…) – kao što uostalom i danas postoji školovanje na jezicima nacionalnih manjina uglavnom je poznato.
Jednako tako poznata je i činjenica, koliko god je posljednjih pola stoljeća bila tabuizirana, o presudnoj ulozi i značenju Katoličke crkve za osnivanje i razvoj ne samo osnovnoga školstva, nego kulture i znanosti, odnosno za širenje i procvat duhovnosti općenito (i ne samo u Hrvatskoj). Uostalom, stoljećima u Hrvatskoj nije otvorena niti jedna učionica mimo crkve. Ako, razumije se, vojnograničarske ispostave ne smatramo pučkoškolskom obrazovnom mrežom.
Kroz tolika stoljeća različiti režimi što su se izmjenjivali na ovim prostorima nastojali su, svaki na svoj način, ovjekovječiti svoje postojanje i svoje vrijednosti, osigurati budućnost po vlastitoj mjeri i pomoću obrazovnih institucija. Škola je svagda i svima trebala biti među inim i transmisijom političkog, kulturnog, vojničkog, gospodarskog, pa i religijskog i inog subjektiviteta. Sve je to više-manje poznato i dalo bi se kataloški dokumentirati (nekoliko priloženih faksimila uzeti su tek ilustracije radi). Međutim, sve to, koliko god bilo neizbježno kako u naznaci konteksta u kojemu se razvijalo osnovno školstvo u Hrvatskoj tako i u pojedinim njegovim obilježjima i manifestacijama što ga karakteriziraju, ipak nije predmetom ove knjige. Zadaća je to drukčijeg tipa istraživanja i drukčije metodologije, zadaća je kompleksnijih pristupa i multidisciplinarnih studijskih i monografskih obrada.
U ovoj se prilici sve to spominje samo radi kontekstualiziranja teze kako hrvatsko školstvo traje stoljećima pa otuda nije slučajno upravo takvo kakvo već jest. Imajući iza sebe i u sebi tolika stoljeća i tolike obrazovne regule, naslijedujući tolike ideologijske pa i religijske paradigme, tolike zgrade i učila, jučerašnje internete i današnje početnice, naslijedilo je ono, osim svojih prethodnih generacija i njihovih zavidnih rezultata, i (unutrašnje) pedagoške standarde. Sa svim obvezama koje iz toga proizlaze. Riječju, imalo je hrvatsko školstvo kroz tolika stoljeća i svoje zime, ali i svoja proljeća. I ona su, sve te zime i sva ta proljeća, plodne jeseni i užarena ljeta, sastavnicom pedagoškoga iskustva današnjih učitelja, njihovoga idealizma ali i povremenih osjećaja bespomoćnosti i napuštenosti.
Drugim riječima,o onima koji danas ispunjavaju tu zadaću, o današnjoj generaciji učitelja riječ je u ovoj knjizi. Ona je posvećena njima i onda kada izravno i ne govori o njima. Ovo je njihova knjiga, oni, ponajprije ravnatelji, su je i napisali. Unekoliko bi tekar sada mogla početi predgovorna besjeda iliti slovo proslova kao takvo. O čemu se zapravo radi? Ne sporeći kako je svaka djelatnost od velikog društvenog značenja i kao takva samo mrav u vrevi mravinjaka, ipak nam se nadaje kako je školstvo (po svoj prilici nimalo slučajno) pretvoreno u i suviše apstraktnu imenicu a da bi se pri njegovom društvenom pozicioniranju i približno slutilo – a to će reći: adekvatno društveno verificiralo i pozicioniralo njegovo značenje. Naime, u državnoj i resorskoj klasifikaciji ono je samo jedna od tolikih djelatnosti (kao što je i kultura jedna od, kao što je znanost jedna od …)
Lukavi politički um uvijek će pridodati kako je to djelatnost od posebnog društvenog interesa da bi, po kratkom postupku, svu tu posebnost vrlo brzo, na razini praktičnih konsekvencija, sveo na običnu ideološku tlapnju. (Kako drukčije razumjeti činjenicu da nikada nitko ovaj narod nije suočio sa, što bi Krleža rekao, stanjem fakata, s mogućnošću izbora kada je riječ o razvoju i investicijama, raspodjeli proračunskog novca i slično). A desetljećima je, od preporodnih vremena, ako ne i ranije, jedna od najvažnijih nacionalnoemancipatorskih, slobodarskih teza u Hrvatskoj glasila Prosvjetom slobodi.. Bila je gotovo zavjetna poput one – vjera u Boga i seljačka sloga. Čak i neuki puk hrvatski prigrlio je instinktom samoodržanja i osjećajem pripadnosti zapadnoj, kršćanskoj uljudbi pitanje prosvjete kao svoje najegzinstencijalnije pitanje. A danas?
Kada bi danas, ilustracije radi, jedan današnji grubišnopoljski svećenik i saborski zastupnik prozborio (ili zagrmio) onako kako je zborio Ivan Nepomuk Jameršić u Hrvatskom državnom saboru početkom stoljeća, na čitaocu je da odgonetne kojoj bi suvremenoj hrvatskoj političkoj stranci bio najbliži. Jameršić je govorio ovako:
“… kako dolaze učitelji do toga, da kao najvažniji prosvjetitelji naroda moraju uvijek uzimati samo mrvice sa stola bijedne hrvatske sirotinje, koje često nisu ni za živjeti, ni za umrijeti, pa da u ovim oskudnim vremenima kubure, a zemlja im ne da plaće… Kada zemlja traži od učitelja da savjesno i zdušno vrši svoje dužnosti, onda je dužnost zemlje, da ga plaća i uzdržava .”(str. 150)
Hoću reći, hrvatsko osnovno školstvo nije tek apstraktna imenica koja pokriva sivu bezličnu masu od više desetaka tisuća ljudi, nego je hrvatsko osnovno školstvo jedna velika obitelj u kojoj desetci tisuća učitelja svakodnevno rade u razredu i izvan razreda. Obitelj s i suviše dugom tradicijom, ostvarenim rezultatima i usvojenim odgovornostima a da bi se moglo, bez ozbiljnih posljedica, improvizirati s njome u bilo kojem pogledu.
Članovi te obitelji, učitelji, imenom i prezimenom, nalaze se na stranicama što slijede. Najposlije, knjiga je ova, i ne hoteći to biti, i svojevrsni demografski i zavičajni spomenar. Stotine tih minijaturnih zapisa o školama nisu samo, kao što je u uvodnim redcima pripomenuto, zapisi o školama i mjestima u kojima škole danas djeluju nego su i, eufimistički kazano: spomen-evidencija stotina i stotina tzv. malih područnih, otočkih ili brdsko-planinskih škola o čijem se takozvanom posebnom tretmanu već desetljećima jednako beznadno lamentira. Sve te takozvane male škole nisu samo kulturološka činjenica koja bi imala upozoriti na više ili manje duže ili kraće kontinuirano opismenjavanje na pojedinom području nego su te stotine i stotine dojučerašnjih ili još tinjajućih škola i svojevrsni najdramatičniji zapis o postojanju, o nastajanju i nestajanju pojedinih mjesta. Jer svako zatvaranje škole nije drugo doli podizanje nadgrobne ploče mjestu u kojemu se to događa. I neka se ne zavaravamo kako to nije tako i kako se problem efikasno riješava suvremenim prometalima, školskim kuhinjama, učiteljima i učenicima-putnicima… Svejedno radi li se o školama otočkim, ličkim, slavonskim ili pak školama iz zagore uzdužjadranske od Dubrovnika do Rijeke ili pak tako pitomim mjestima unutaristarskim. Agonija škola u tim mjestima najmanje je školska agonija. Stoga je i zatvaranje škole samo blagi naziv za agoniju i umiranje mjesta. A agonija i umiranje mjesta, opet, nije ni slučajno, ni nužno samo po sebi – ono je kruna određene politike, završnica ukupnog odnosa prema dotičnom prostoru i njegovim žiteljima. Tako je bilo jučer, tako je danas, tako će biti i sutra. Daleko bi nas odvelo kada bismo, makar i u natuknicama pokušali nabrajati koga su sve u umjetnosti, znanosti, politici, kulturi, športu ili gospodarstvu… iznjedrila ta malena mjesta, te Zaboravljene škole, ti gotovo nepostojeći zaseoci.
A i čemu? Uostalom, i u njima je kao i u najvelebnijim metropolskim zdanjima netko samozatajno pirio i raspirivao zublje znanja, marljivosti, domoljublja i poštenja. Svejedno zvali se oni Meštrovići ili Boškovići, Marulići ili Ujevići… Svi su oni imali svoje prve učitelje. O njima i njihovu djelu riječ je u ovoj knjizi.
Ante Selak
U Zagrebu, na Augustinovo 1998.
