Etika i bioetika

Nakladnik: • Godina izdanja: 2004. • Biblioteka: BIOETIKA, Čović Ante


 

•  Autor: Ante Čović
•  Godina izdanja: 2004. 
•  Uvez: tvrdi 
•  Dimenzije: 21 x 14 cm
•  Broj stranica: 166
•  Cijena: 100,00 kn   •  NARUČI  •  

 

Podizanje Pandorina poklopca
Poduzimajući veliku obnovu znanosti (instauratio magna) F. Bacon je na pragu novovjekovlja odredio strategijski cilj znanosti kao ovladavanje prirodom u korist čovjeka. Povijesni tijek koji se na tako zadanom smjeru uobličio kao linearno znanstveno-tehničko napredovanje dospio je potkraj drugog milenija u točku prijeloma u kojoj se obznanila i ona druga, tamna strana znanstveno-tehničkog uspona. Pokazalo se da je nesumnjiva moć koju je čovjek zadobio nad prirodom bila dostatna tek za podizanje Pandorina poklopca. Našavši se tako, s Pandorinim poklopcem u ruci, pred puštenim silama Demokritova bitka i pred otvorenim stvoriteljskim šiframa života, suvremeni je čovjek ušao u novu i neslućenu dimenziju odgovornosti. Nije to više ontička odgovornost za pojedinačna živa bica, nego filonička odgovornost za njihove vrste; nije to više antropocentrička odgovornost prema mjerilima ljudskog roda, nego biocentrička odgovornost prema mjerilima univerzuma života. Čovjek je dakle nadišao antropološki okvir odgovornosti i de facto dospio u teološku dimenziju odgovornosti.
Znakovi nove epohe
Novi okvir odgovornosti nije ništa drugo do praktički horizont nove svjetskopovijesne situacije koja je u točki obrata nastala kao posljedica narasle moći čovjeka nad prirodom i koja se uspostavlja kao nova svjetskopovijesna epoha. A znakovi koji upućuju na bitnu dovršenost novo-vjekovlja i koji istodobno izražavaju duh nove epohe mogu se očitati iz preobrazbe temeljnog stava suvremenog čovjeka prema prirodi, prema transcendenciji i prema znanosti. U odnosu prema prirodi: umjesto težnje za ovladavanjem, nastupa imperativ očuvanja; u tom sklopu posebno je upečatljiva promjena stava prema drugim živim bicima, kojima se pridaje moralna relevantnost i koji postaju dionicima moralnog obzira. U odnosu prema transcendenciji: umjesto znanstvene suvišnosti hipoteze o transcendenciji (Laplace), nameće se praktička nužnost Nad-instancije za opstanak čovjeka i života. U odnosu prema znanosti: umjesto bezgraničnog povjerenja i prepuštenosti, što je znalo poprimiti oblike sekularne religije, nastupila je skepsa, nepovjerenje, te u konačnici gubitak orijentacijske mjerodavnosti znanosti za egzistenciju suvremenog čovjeka.
Novi orijentacijski okvir
Upravo se bioetika pojavila kao područje na kojem se počeo stvarati novi orijentacijski okvir, na kojem su se osvještavali znakovi vremena i na kojem se općenito nova epoha mogla duhovno zasnovati. Utoliko je opravdan naziv »bioetička epoha«. Bioetika je zapravo nastala kao inovativni način moralnog orijentiranja u delikatnim situacijama koje su proizlazile iz primjene znanstveno-tehničkih postignuća u području medicine. Inovativna je bila zamisao da se orijentacija u sagledavanju i razrješavanju zaoštrenih moralnih dilema potraži u interakciji različitih moralnih i profesionalnih perspektiva koje bi se objedinile u institucionalnom okviru etickog odbora. Tako ce se intendirana raznolikost u sastavu prvih bioetickih tijela preslikati u pluriperspektivizam kao temeljno metodološko odredenje bioetike. Nova medicinska situacija, u kojoj se bioetika pojavila kao inovativni orijentacijski odgovor, ekspanzivnim razvojem bioetike problemski ce se proširiti i ubrzo osvijestiti kao nova epohalna situacija, koja je u bitnome odredena korelacijom sustvoriteljskog ranga odgovornosti i pluriperspektivnog nacina orijentiranja.
Etičke perspektive u bioetici
Bioetiku dakle možemo definirati kao pluriperspektivno podrucje u kojem se u interakciji raznorodnih perspektiva stvaraju uporišta i mjerila za orijentiranje u pitanjima koja se odnose na život ili na uvjete i okolnosti njegova ocuvanja. U pocetnoj fazi razvoja, koju je metodološki obilježio principalizam, bioetika je sabirala moralne perspektive koje su se javljale unutar horizonta moralne refleksije, te odredene strucne i profesionalne perspektive. Metodološki napredak, koji je uslijedio kao dosizanje razine eticke refleksije i otvaranje etickih perspektiva, dalekosežno je preobrazio bioetiku i oznacio novu etapu u njenoj povijesti. Interaktivno povezivanje etike i bioetike pokazalo se obostrano produktivnim. Bioetika je time definitivno iskoracila iz skucene uloge »nove medicinske etike« i postala planetarnom »etikom života« i podrucjem osmišljavanja nove epohe. S druge strane, etika je time uspjela prevladati svoju kategorijalnu nijemost i normativnu nemoc u novoj svjetskopovijesnoj situaciji i ukljuciti se – nezaobilaznim doprinosom – u pluriperspek-tivno stvaranje novog orijentacijskog okvira.
Otvaranje filozofijskopovijesnih perspektiva
Da bi bioetika mogla izgraditi uporišta za osmišljavanje epohalnog obrata i postaviti orijentacijska mjerila u najširem razmjeru, nužno je da u svom metodološkom obrascu – uz znanstvenu interdisciplinarnost, eticki pluralizam i one perspektive koje se u odnosu na znanost i etiku ispostavljaju kao »laicke« – razvije i filozofijskopo-vijesne perspektive, te druge forme filozofskog mišljenja u kojima se traže odgovori na temeljna pitanja postojanja i smisla. Drugim rijecima, u narednoj razvojnoj etapi pred bioetikom stoji zadatak da u svom horizontu, metodološki i predmetno, regenerira duhovne potencijale europskoga filozofskog nasljeda. Kriza dovršenosti znanstveno-teh-nicke civilizacije, koja se kristalizirala upravo u etickim implikacijama kategorije života, može biti produktivno razriješena u osmišljenom obratu epoha samo na osnovama one duhovnosti iz koje je taj civilizacijski i svjetsko-povijesni ciklus i proizišao. S tim kljucem treba pristupiti ovoj knjizi i citati je kao dokument o misaonim nastojanjima koja su bila usmjerena na etabliranje etickih perspektiva u bioetici, te istodobno vodena programatskim zadatkom europeiziranja bioetike.
Napomene o tekstovima i terminima
Tekstovi su u knjigu uvršteni kronološkim slijedom nastanka kako bi se sacuvao logicki slijed razvijanja temeljnih kategorija, misli i poruka, koje bi se – barem prema nakani – u knjizi trebale zaokružiti u jedinstvenu poziciju unutar podrucja koje je tematski omedeno naslovom knjige. Sadržajno nisu mijenjani u odnosu na prvo objavljivanje. Tek neznatno stilsko dotjerivanje i precizi-ranje, te tehnicko i terminologijsko ujednacavanje ni najmanje nisu narušili izvorni smisao teksta. Na terminologijskom planu preispitano je i korigirano korištenje pridjeva/priloga »geneticki« i »genetski«, cime je dan barem mali doprinos u otklanjanju zbrke koja je stvorena u široj uporabi skupine srodnih rijeci: »geneticki«, »genetski« i »genski«. Najpouzdaniji nacin na koji se mogu izbjeci takvi nesporazumi svakako je cvrsto povezivanje, u znacenju i korištenju, doticnih pridjeva/priloga s imenicama iz kojih su izvedeni i na koje se odnose: genetski < geneza, geneticki < genetika, genski < gen. Pod tim vidom postaje razvidno kako zabune dolaze s pridjevom »genetski« koji je pogrešno uveden u ovaj kontekst. To je pak u manjoj mjeri bilo uvjetovano razlogom jezicne ekonomicnosti, a više lošim utjecajem tzv. velikih jezika koji nisu u mogucnosti razlikovati pridjev koji se odnosi na genetiku i pridjev koji bi se odnosio na genezu. Ako receno primijenimo na sintagme u kojima se navedene rijeci najcešce pojavljuju, možemo zakljuciti da se ispravno i jedino smisleno može govoriti o »genetickom inženjerstvu«, dok bi se, s druge strane, u zavisnosti od željene nijanse znacenja podjednako mogao opravdati izraz »geneticki modificirani organizam« kao i naziv »genski modificirani organizam«. Pritom valja dodati da bi, u potonjem slucaju, pravi smisao najpotpunije došao do izražaja u priloškoj složeni ci prema njemackom predlošku – »genotehnicki (genskotehnicki) modificirani organizam«.
Zahvalnost
Zahvalnost dugujem mnogima. No, ovdje ću iskazati samo stavku s najvećim dugom, vođenu pod imenom Hrvoja Jurića, koji je bio ne samo suradnik u tehničkim poslovima, nego i sugovornik u intelektualnim dvojbama.
Ante Čović (Iz uvoda)