- Nakladnik: Pergamena i Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku
- Autor: Luka Perušić
- Godina izdanja: 2025.
- Uvez: tvrdi
- Cijena: 35,00 €
- NARUČI
Inovacijski prodor četvrte industrijske revolucije izvlači na vidjelo naravne promjene u konstelaciji društvenih i akademskih pokreta druge polovice 20. stoljeća, koje su objedinjavali kritičko zalaganje za pozitivnu afirmaciju životne raznolikosti, prestanak uništavanja života i prevenciju iskorištavanja njegove ranjivosti i nesavršenosti. Usred sudobnoga kolopleta političko-gospodarskih procesa dubinskoga račvanja globalne civilizacije – linijom sukobljenih abrahamskih tradicija, »komunista« i »liberala«, »socijalista« i »kapitalista«, »totalitarista« i »demokrata«, linijom Orijenta i Okcidenta, privatnih korporacija i javnoga sektora, perverzno bogate manjine i vulgarno utržive većine, političkih izvrsnika i prosječne populacije, desnih i lijevih, zdravih i bolesnih, konzervativnih i progresivnih, darvinista i idealista, radikala i apsurdista, tradicionalista i populista, dakle, u vrijeme koje odustaje od alternative sukobu – tehnoznanost nikada nije imala bolji položaj: postaje presudnom za vojne i poslovne sukobe, standardom nacionalnih i supranacionalnih strategija razvoja i obilježjem svih utopijskih scenarija kao proizvoda velikih političko-ekonomskih entiteta koncentriranih na uniformno tehnokratsko rukovodstvo svih dostupnih prostora i dobara. Ironično je, pritom, da tehnoznanost postaje supstantivnim elementom »zelene promjene« i »održivoga razvoja«, izvorno nastalih kao impuls otpora protiv generiranja opasnoga znanja i njegova transfera u životnu praksu, povezujući se s negativnim populacijskim strategijama u kojima se raznolikost afirmira, a život štiti radi pospješivanja gospodarske produktivnosti. Takva, ne uživa samo strateški dobar društveni položaj nego se bez rezerve može tvrditi da tehnoznanost nikada prije nije bila u takvoj mjeri zanimljiva političko-gospodarskim suverenima. Nakon dvije stotine godina postupnoga dozrijevanja, dobila je svoj naziv u kasnom 20. stoljeću, usred razvoja otpora znanstveno-tehničkoj kapacitiranosti za proizvodnju moralnoga užasa i upravo se otada, desetljeće za desetljećem, uspijeva društveno konsolidirati u kapitalnu kulturnu djelatnost u transformaciji od znanosti kao otkrivajuće djelatnosti u znanost kao djelatnost proizvodnje ‘komada’: genomika, sintetička biologija, bioinženjering, robotika i biorobotika, kvantno računanje, oblačno računalstvo, internet stvari, autonomika, veliko podatkovlje, biometrika te umjetna inteligencija i sučelje mozak-računalo postale su – u svojoj utemeljenosti na apsolutnoj eliminaciji granica privatnosti i intimnosti, na sustavonosnom upravljanju ustrojstvenom osnovom živih i neživih bića i na mogućnosti izlučivanja svih oblika životne ranjivosti na otvoreno – beskrajno privlačne discipline i proizvodi koji omogućuju nastavak trgovanja i ratovanja novim sredstvima. Oblikovanje ovakvog identiteta uvjetovano je kulturnim kontekstom razvoja zapadne civilizacije urbanoga tipa i njena ulaska u ostatak svijeta, koji je ukorijenio obličje kulture preživljavanja.Kapaciteta osposobljenih za najoštrije oblike društvenoga inženjeringa i socijalne stratifikacije, evolucija tehnoznanosti kroz spoj proizvodnih planova, političkih usmjerenja i tržišne ideologije očituje znakove postupnoga poražavanja kritike; čini se izvitopereno razapetom između tehnifikacije društva koje je praćeno uvjetovanom emancipacijom temeljnih prava i konzervativne protuteže koja brani suverenost života, no dolazi s redukcijom identitetne slobode i figurira prava iskazati kao privilegije. U posebno nezavidan položaj kritička alternativa dolazi otupljena činjenicom da se opća uporabljivost inovacija četvrte industrijske revolucije za mikropoboljšanja životnoga standarda i dugovječnosti – poput pospješivanja rane detekcije karcinoma, optimiziranja potrošnje električne energije, povećanja nacionalne sigurnosti ili anticipacije nasilnih osobnosti – nalazi raspršenom širom tematskoga polja, pa svako zadiranje u narav tehnoznanosti riskira na sebe navući gnjevne osude za primitivnost, nazadnost i neznanje. Promotori lažnih revolucija više nemaju nikakvoga strpljenja za one koji ne razumiju kuda se s promjenama smjera i s kojima je u 20. stoljeću do izvjesne mjere ipak trebalo oprezno po-stupati – raspolučenje između pokretača tehnostrukturiranja svijeta i ostatka čovječanstva doseglo je razinu na kojoj ozbiljni iskoraci u industriji 4.0 nisu još napravljeni, a već se priprema teren za industrije 5.0 i 6.0, nacionalni i supranacionalni entitet putem strateških dokumenata najavljuju populacijama drastične promjene načina života i očekuju maksimalnu žrtvu dok sustavno informacijski bombardiraju pojedinačnim prednostima pojedinačnih inovacija ključna mjesta ranjivoga ljudskoga života – njegovo nesavršeno tijelo, karakterne slabosti, težinu moralne kreposti, posvećenost osobnome životu u kojemu odnosi s voljenima, zdravlje i postignuća imaju najveću vrijednost. Bioetička reakcija na negativne učinke tehnoznanosti, koja je u vrijeme stasanja bioetike još bila tek znanstveno-tehnički razvoj, u dovoljnoj je mjeri značajna da se na prijelazu milenija moglo govoriti o bioetičkoj epohi, o paradigmatskoj promjeni odnosa prema životu koja je počivala na transformaciji karaktera tehnoznanosti, a zapravo je u svojem bitnom pomaku značila
(…) Iz Uvodne riječi
