• Autor: Vladimir Jelkić
• Godina izdanja: 2014.
• Uvez: tvrdi
• Dimenzije: 21.0 x 14.0 cm
• Broj stranica: 227
• Cijena: €19,90 / 150,00 kn
• NARUČI •
Tekstovi objavljeni u ovoj knjizi nastali su u duljem vremenskom razdoblju zbog čega je logično očekivati tematsku raznolikost i određene promjene u mojim stavovima o pojedinim problemima o kojima pišem. Unatoč tome, nije mi bio problem složiti ih u tematske cjeline i to tako da su, po mojem mišljenju, te cjeline misaono povezane pokušajem filozofskog utemeljenja nekih od temeljnih pojmova integrativne bioetike i to u njihovoj povezanosti s pitanjima filozofije povijesti. Dakle, nisam se fokusirao na rasprave o pojedinim »klasičnim« bioetičkim problemima, nego sam analizirao povijesni i filozofski kontekst iz kojega su aktualne bioetičke rasprave proizašle ili naprosto trebaju filozofsko utemeljenje. Izvanjski okvir, odnosno poveznica većine tekstova je ta što su nastali tijekom rada na znanstvenom projektu »Bioetika i filozofija povijesti« kojega sam bio voditelj. Projekt je imao za cilj istražiti na koji je način u filozofskom smislu nastala znanost, kako je ona u novom vijeku, zajedno s tehnikom, postala određujuća za svjetskopovijesna zbivanja i koje su konzekvence toga u suvremenosti. Namjera mije bila iz dvije perspektive – filozofskopovijesne i bioetičke – pokazati koji su uzroci i posljedice mijenjanja čovjekova odnosa spram prirode i rasta čovjekove moći nad prirodom. Od Aristotelova shvaćanja o božanskom temelju znanosti, koja nema svrhe izvan sebe same, preko Baconova programa obnove znanosti kroz određivanje novog cilja (moć nad prirodom) i nove znanstvene metode, do Horkheimerova i Adomova ukazivanja na granice prosvjetiteljstva i nužnost odbacivanja programa gospodstva nad prirodom, ukazujem na nužnost promjene paradigme znanosti i njene primjene u izmijenjenim svjetsko- povijesnim okolnostima, te na potrebu njenog uklapanja u jedno drugačije i šire shvaćanje znanja (orijentacijsko umjesto uporabnog ili tehničkog znanja) koje će biti usmjereno na osmišljavanje nove svjetskopovijesne epohe.
To novo shvaćanje znanja neizbježno se veže uz novu paradigmu znanja koju možemo nazvati bioetičkom. Nova je paradigma pluriperspektivna, izlazi iz okvira antropocentrizma, a unutar njene pluriperspektivnosti filozofija mora ukazivati na neophodni orijentacijski okvir uz dosljedno naglašavanje potrebe za promjenom odnosa gospodstva, odnosno dominacije nad prirodom. Unutar tog problemskog sklopa najviše sam se bavio pitanjima vezanim za tumačenje nove epohe i pluriperspektivne spoznaje. Polazna točka razmatranja bila mi je ocjena da je čovjek došao u situaciju u kojoj može u konstitucionalnom smislu mijenjati ne samo prirodu, nego i vlastitu prirodu iz čega postaje očita potreba za redefiniranjem pojma odgovornosti. Odgovornost se mora proširiti na cjelokupnost samog života (biocentrična umjesto antropocentrične odgovornosti). S različitih aspekata i s osloncem na više različitih autora nastojao sam pokazati filozofsko podrijetlo znanosti i tehnike, te povezanost filozofije povijesti s postavkama novovjekovne filozofije i neodrživost definitivne interpretacije svjetske povijesti. Smatram da se na taj način otvara prostor za druge pristupe i perspektive, te u konačnici zajedno pluriperspektivno područje što u svojoj biti bioetika i jest. Iz te pluriperspektivnosti postupno se artikulira aktualna problematika svjetskopovijesnog loma na kraju jedne epohe, te se naznačuje filozofskopovijesna perspektiva kao osnova jednog orijentacijskog okvira koji bi bio primjeren novoj situaciji. Ta je zadaća s jedne strane zahtijevala analizu pretpostavki uspona znanstveno-tehničke civilizacije, a s druge strane uvođenje u raspravu onih mislilaca koji su te pretpostavke dovodili u pitanje, od Nietzscheova shvaćanja perspektivizma i sveobuhvatne kritike modeme do suvremenih autora koji pišu s iskustvom suočavanja s mogućnošću globalne katastrofe. Dakle, naglasak je na osmišljavanju filozofskopovijesne perspektive unutar bioetičkog metodičkog pluriperspektivizma. (Iz predgovora)
