• Autori: Iva Rinčić i Amir Muzur
• Godina izdanja: 2012.
• Uvez: tvrdi
• Dimenzije: 21.0 x 14.0 cm
• Broj stranica: 332
• Cijena: €26,50 / 200,00 kn
• NARUČI •
Fritz Jahr i rađanje europske bioetike
Stanovita je dama (podaci poznati redakciji) u razgovoru s koautoricom ove knjige postavila pitanje čemu se baviti jednom umrlom osobom, misleći pritom na Fritza Jahra. Za one kojima je vrijedno izjednačeno sa živim, to je posve legitimno pitanje, a legitimna pitanja zavređuju da se o njima razmisli. U svijetu koji ne taji više svoju potpunu orijentaciju prema materijalnom, dakle prolaznom, prekapanje arhivalijama i iščitavanje i tumačenje ideja starijih od ljudskog vijeka doista se doima bizarno-dokoličarskim i prijezira vrijednim poslom kojega se pametni trebaju bataliti. I kada bi takav svijet sjajno funkcionirao i bio sam sobom zadovoljan, mi, nekrofili, morali bismo se nad sobom ozbiljno zabrinuti i potražiti pomoć. Međutim, ovaj svijet nije sam sobom zadovoljan. Izjedan konzumerizmom, opterećen ovisnošću o uvijek većem profitu, svijet našeg doba je duboko frustriran i težak psihosomatski bolesnik. Oni koji taj svijet zagovaraju odavno više nisu glasni jer riskiraju da ih rastrgnu oni koji taj svijet žive. Zato traženje idejne teksture koja bi – na individualnoj ili kolektivnoj razini – ponudila superiorniju logiku i zadovoljstvo koje je moguće doseći u zapadnjačkoj varijanti, izgleda da ipak ima smisla. (Moguće je i da je to »traženje« svojevrstan perpetuum mobile koji ne vodi ničemu, kao što je moguće i da je to »traženje« samo po sebi trajnim rješenjem i ciljem, ali to nije moguće ustanoviti.) Bioetika je toliko sveobuhvatna da, barem u popperijanskom smislu, ne može biti smatrana znanošću (i Van Rensselaer Potter potkraj svog života priznaje da bi je radije zvao religijom): ako pod »znanošću« počinjemo razumijevati samo zasnovanost na dokazima (dakle, uobičajenim čulima) i sumnjivu hiperprodukciju klišejiziranih publikacija, u tom slučaju bioetika možda ni ne treba težiti tome da bude priznata kao takva. (Ne zalaže li se i Fritz Jahr, slijedeći budističke zasade, za »suosjećajnost« i superiornost iracionalnog u spoznaji istine?) Ma kako bila shvaćana, bioetika se krajem XX. stoljeća profilirala kao hvalevrijedan (barem deklarativno) pokret koji bi, nalik rimskom robu na kolima trijumfanta, stalno i uporno imao šaptati u uho znanstvenika i političara da svaki ljudski izum ne mora neminovno tim istim ljudima biti i neupitno korisnim. U jednome času – vrlo rano, zapravo – bioetika se, međutim, okrenula prvenstveno medicinskim temama i, zarobljena logikom i prioritetima američke kulture, pokušala pragmatično odlučivati o stvarima koje pravno nisu (još) dorečene, svodeći se na neminovno krhke pakete »principa« i nerijetko dispergirajući odgovornost s pojedinca na razna »povjerenstva«. Govorilo se o »dosadnosti« takve bioetike, o njenoj »suženosti« i nužnosti njena ofilozofljenja, dakle, poopćenja, što se, opet, dovodilo u vezu s »europeizacijom« kao načinom vezivanja za bogatiju i raznolikiju kulturnu bazu te drugačije tekovine prosuđivanja i presuđivanja od američkih. U Hrvatskoj, na pravo a-be-šimićevsko »čuđenje u svijetu«, razbuktala se ideja »integrativne« bioetike kao mjesta poliloga o pitanjima života s posljedičnom integracijom različitih perspektiva u manje pretenciozno »orijentacijsko znanje«. No, sve bi to ostalo tek na metodološki zanimljivom pregnuću da posljednjih godina XX. stoljeća nije otkriven Fritz Jahr i njegova ideja bioetike, donekle slična Potterovoj, a opet, toliko različita. Fritz Jahr bio je čudak krhkoga zdravlja i čestih promjena adresa i radnih mjesta. Njegov život objašnjava podosta njegovih ideja, ili nam se barem čini da ih bolje razumijemo smještajući ih u kontekst njegova životopisa, društva i vremena. »Mrtvac« Fritz Jahr, tako, postaje prilično živahan, a njegove ideje prosipaju se nazorovski »kao dažd na izmučenu čeljad« koja je čekala njegovo ukazanje skanjivajući se pred pojednostavljenjima georgetownske »bioetike«. S obzirom na njegovu skromnu produkciju, Jahra bi se moglo shvatiti, da se poslužimo Krležinom ocjenom Cesarića, »tamburom na tri žice«. Pa ipak, njegov bioetički imperativ (koji je nesumnjivo njegovo najveće intelektualno postignuće) vraća pažnju čovjeka na život u najširem smislu, pretvarajući se u preteču anti-speciesizma, ekologizma i brojnih drugih -izama koji nam se danas nude kao originalni i spasonosni. Ako ništa drugo, Jahrovo je (po)buđenje dalo tako kuriozan impetus novom promišljanju bioetike i bioetičkih tema da danas slobodno možemo govoriti o »novoj« bioetici, o bioetici XXI. stoljeća ili o novom fenomenu europske bioetike. O tome govori ova knjiga. (Iz predgovora)
