• Grupa autora
• Godina izdanja: 1996.
• Uvez: tvrdi
• Dimenzije:
• Broj stranica: 560
• Cijena: €17,30 / 130,00 kn
• NARUČI •
VINKU NIKOLIĆU I “HRVATSKOJ REVIJI” U ZNAK ZAHVALNOSTI
Stara je uzrečica: da bi predosjetili budućnost, potrebno se je osvrnuti na prošlost. U ovome slučaju na prošlost jučerašnjice. Ove je godine na početku 1970. sva svjetska javnost pokušala predosjetiti i baciti na papir najraznovrsnije misli o tome, što nas čeka u nastajućoj dekadi ovih sedamdesetih godina ovog kontroverzijalnog vijeka. Mnogi su se vidovnjaci već i prevarili u svojim predviđanjima i postavkama. Ali svejedno potrebno je i dalje kušati, nadati se, i predskazivati, kako ne bi izgubili ni vjeru ni nade u ispunjavanje naih želja i težnost,
Pođimo od početka, odnosno od druge polovice pedesetih godina. 1945. – kakve li strane i krvave godine – napustili smo domovinu. Bila je sva u krvi i plamenu. Godina mržnje i pakosti, ljudske zlobe i najnižih strasti! Eksodus je bio krvav. Mnogi su na tome putu u izgnanstvo nestali, izgubili se, zaboravili se, progutani od pomrčina, oluja i vihora. Po onoj staroj: pobjednici su sišli u gradove i u – doline, dok je pobijeđenima preostala šuma. Mnogi bijahu heroji, i mi ih pamtimo noseći ih u sebi kao amanet, koji nikada ne ćemo smetnuti s uma. Mnogi su se prilagodili nesrećama vremena. Zapad nas nije objeručke prihvatio. Naprotiv, odbijao nas je i bio, bilo svojim cinizmom bilo svojim nehajem i prezirom. Iako smo mnogi stradali upravo zbog Zapada i njegovih načela, u koja smo vjerovali, Rooseveltove četiri slobode bile su nam zanijekane i kod kuće i na stazama izgnanstva. Na Jalti nas se prodavalo poput roblja, i, razumije se, bez da nas se pita, iako nam se u toku rata opetovano obećavalo, da ćemo biti gospodari svoje sudbine. Nikada nepravednijeg mira od ovoga, iako se u toku rata pravda neprestano isticala u izjavama svih odgovornih graditelja novog, boljeg i plemenitijeg svijeta. (…)
Bili smo generacija eksodusa i seoba. Eksodus i seoba i dalje se nastavljaju. Nikako da ugledamo svršetka seljenju. Razbacili su nas preko svih mora, na sve strane svijeta. Neki nam se još uvijek prijete, pa čak gdje nas nema. Nema kraja, gdje se na nas ne viče i ne pljuca, gdje se naš glas ne čuje, gdje se o nama ne govori. Od Evrope preko sjeverne i južne Amerike, do Australije, Nove Zelandije, preko Azije i Afrike, svugdje nas znaju i svugdje nas čuju. Taj glas o nama nije uvijek ni dobar ni pozitivan. Ukoliko je hrđav, zato dobrim dijelom mi sami snosimo veliki dio odgovornosti. Poput svih malih naroda, i mi patimo od sklopa svaljivanja krivice na druge, iako osjećaj odgovornosti i krivice za zlo ime koje nas progoni, moramo, prije ili poslije, prihvatiti i opredijeliti mi sami. Ne zbog toga, što bi mi bili strašno sagriješili. Nema toga naroda u povijesti, koji nije griješio i sagriješio. Ni veliki ni mali narodi nisu bez odgovornosti ni bez grijeha. Ali ima naroda, koji su sretniji od drugih. Ima, naime, naroda, kojima je sve dozvoljeno, i čiji se grijesi vrlo brzo zaboravljaju, ili se preko istih prelazi kao preko nužnog zla. U našem slučaju nije tako. Nama se ne gleda kroz prste. Nama se sve upisuje u grijeh. Mi smo kod toga prvi koji sebe same sumnjičimo i optužujemo.
Pokraj svega toga, održali smo se, ojačali smo, svugdje, pa i u najrazličitijim društvima svijeta; uspjeli smo izdržati, zauzeti pozicije, postati građanima velikih civilizacija, koje smo obogatili svojim talentima, svojim naporima i svojim duhovnim i materijalnim snagama. Poput ptice feniks, i mi se iz praha oblikujemo u život. Kad je sve nestalo i iščezlo, i kad je izgledalo, da nas više nema, mi se odjedamput izdignemo i sagradimo. I u našem slučaju moglo bi se kazati, da postoji jedno stalno hrvatsko čitijim društvima le miracle croate – Kroz sve pa i najoprečnije ideologije, koje nas muče, dave, uništavaju i tuku, mi se podižemo i prepoznajemo pod znamenjem Hrvatske. Hrvatski tragični osjećaj života suština našeg egzistencijalizma izbije iz naše unutraššnjosti dinamizmom izdržanja i odpora, koji nitko nikada nije bio u stanju sasvim dotući i ugasiti. Nepredvidljiv smo narod: pitom, golubinje ćudi, ali i prgav, i agresivan, i do krvi osjetljiv, kad nam se zaniječe pravo na opstanak, pravo na slobodu i pravo na pravdu i pravicu. Iako stoljećima podnosimo nepravdu, to ne znači da smo u sebi izgubili osjećaj pravde. Naprotiv, ona u nama vrije, tinja, bukti, dok se ne razlije bujicom nepredvidljive snage. Tu leži i jedan od razloga, uslijed čega nas oni, koji nas ne poznaju, iznenade, kad nas vide u pobuni puntara. Tu leži i osnovni razlog, uslijed čega nas nisu nikada shvatili oni, koji su nad nama vladali. Prevarila ih je naša neizmjerna snaga za stradanja i patnje. Poput svih naroda, nad – kojima su drugi vladali kroz najraznolikije oblike vlasti, naš egzistencijalizam ima svoje granice i svoja ograničenja, dave, uništavaju i tuku, mi se podižemo i prepoznajemo pod znamenjem Hrvatske. (…)
Reklo se više puta, da Hrvati ne znaju što hoće. Nikada strašnije laži nije bilo izrečeno. Koji bi to narod znao što hoće, da mu je geografija i historija bila slična našoj? Koji je to narod na svojem prostoru i u svojoj povijesti, za koji bi se moglo kazati, da je uvijek znao što hoće, pa i onda, kad je imao mogućnosti da bira? Postavljeni između Zapada i Istoka, infiltrirani tuđim invazijama, ispresijecani nametnutim ugovorima, za koje nas nitko pitao nije, mi smo se ipak održali, sačuvali izgrađenu nacionalnu svijest, koja se neprestano izražava kroz kontinuitet naše kulture, našeg jezika i naše odlučnosti, da se održimo protivu svih napora, da nas se rasiječe (…)
Naša vodstva parlamentiraju, diplomatiziraju, skreću iz jedne situacije u drugu, vrlo često izabiru stranputice i vijugave i strme staze i stazice, da se preko noći probude i predosjete, kao da su promašili pravi put. Narod je vrlo često spreman na svaku mogućnost, koja bi mu osigurala samobitnost i samostalnost; pa i onda, kad se osjeća iznevjerenim i napuštenim, nikada ne zdvaja; nastoji ostati na svome, pa i onda, kad ga gone u nepoznate tuđine. U slučaju našeg naroda ne bi se moglo kazati, da narodi imaju ona vodstva koja zaslužuju. Naprotiv naša vodstva vrlo često nisu bila na visini težnja (…)
Ona su bila u suprotnosti i izvan naroda i onda, kad su najbolje mislila. Tu za sigurno i leži i najdublji razlog hrvatske tragedije, hrvatske nemoći, da težnje za samostalnoću uokviri državnu opstojnost. Raskidani kontinuitet prostora, za kojim vrebaju veliki i maleni susjedi, bio je i razlogom neodređenih oprečnih napora vodstva. Kako održati zajedno sve hrvatske zemlje – bila je teška opsesija naših raznovrsnih vodstava! Isto se provlači kao crvena nit kroz svu našu stoljetnu politiku održanja! Kako nismo osvajalački ni zavojevalački narod, nego isključivo čuvamo svoj prostor, zadatak je naših vodstava, raznim etapama našeg opstanka, uglavnom mučenje očuvanjem svih zemalja našeg prostora. (…) Raskidani kontinuitet prostora, za pacta conventa s raznim narodima, uvijek imajući u vidu, da ćemo sačuvati sve svoje zemlje i svekoliku svoju cjelinu. I dok mi poštivamo i čuvamo zadanu riječ, na kojoj bi se trebali oslanjati ugovori i savezi, dotle ih naši partneri ne samo ruše i gaze, nego čak i smatraju da nas mogu sasvim pregaziti, tu leži i glavni razlog, protiv čega se mi ne samo pobunimo, nego i, sasvim shvatljivo, mijenjamo partnere. (…)
Za razliku od drugih naroda, koji su nam bliski i u susjedstvu, mi smo narod federalnih odnosa, federalizam i konfederalizam naša je filozofija međunarodnih odnosa. Kao stvoreni za jednu Evropu federalnih odnosa, i doklegod se ista ne ostvari, mi ćemo trpjeti od razočaranja, preskakati iz alternative u alternativu, ne iz nikakve političke nezrelosti ili bilo kakvih kaprica, nego naprosto iz težnje za održanjem. Sve te naše koncepcije, koje iz sveslavenstva i jugoslavenstva teže za univerzalnoću, iako su nas stajale tolikih žrtava i muka, nisu tek plod fantazije nego i političke računice, samo zato, to smo vjerovali, da bi se mogli očuvati i održati. Kad nas bije Zapad, mi se utječemo Istoku, i obratno. Sve se to ne zbiva iz nekog infantilizma ili nezrelosti, nego iz nemogućnosti da biramo neko prikladnije rješenje. Nije nimalo lako biti mali narod u susjedstvu velikih naroda. (…)
Konačno, postalo nam je jasno, da moramo biti svoji na svojemu. Zadatak budućih generacija trebao bi biti ne samo uočavanje takve težnje, nego i napor, da se ona i ostvari u reorganizaciji sutranjeg svijeta. Naša vodstva i naša inteligencija, bilo kakvom sklopu ideja i ideologija ona pripadala, trebaju biti svjesna dosadašnjeg našeg iskustva, i na osnovu istog izgraditi našu individualnost u okviru državne samostalnosti. Značajno je, da se na tome poslu srela i inteligencija kod kuće i ona izvan nje. Iako govorimo različitim jezikom, iako djelujemo pod oprečnim uvjetima, cilj nam je zajednički. Tu leži, kako izgleda, rezultat ova dva decenija naših raspoloženja i naših djelatnosti, i kod kuće i izvan nje. Koliko se je krvi moralo izliti, da se stigne do zajedničkih uvjerenja! Bilo bi strašno zlo, kad se iz svega toga ne bi ta zajednička težnja ostvarila u stvarno konkretiziranje naše samostalnosti! Jedinog zaloga naše budućnosti, Istina je tek jedna: da Hrvati ne će pa ni brata za gospodara. Ne radi se čak ni o ekonomskim ni o političkim odnosima vodećeg i drugorazrednog naroda. Psihološki odnosi između Hrvata i Srba toliko su poremećeni, da ih nitko ne bi mogao riješiti, pa ni Freud sa svim svojim najsloženijim kompleksima. Srpska pedesetgodišnja supremacija stvorila je kod Hrvata uvjerenje, da moraju svojim putem, da moraju sami, svojim snagama, odlučivati o svojoj sudbini, i da je u interesu oba ta dva naroda, da ne troše sve svoje energije u rušenju jedan drugoga, živeći neprekidno u divljem i neracionalnom braku. Kad ljubavi nema, ne može biti ni sloge. Osloboditi se mržnje, raskinuti racionalno rasklimatane veze, koje ionako više ne postoje, to je jedini put k sreći i jednih i drugih. To je rezultat i poduka, koju nam je uvjerljivo pokazalo supostojanje između dva rata, kao i iskustvo ovih dvadeset i pet godina vještačeg “bratstva i jedinstva”.
Bogdan Radić
L’Ulivello, Strada in Chianti, Firenze, Italia
HRVATSKA 1970.
