Hrvatska zauvijek

Nakladnik: • Godina izdanja: 1996. • Biblioteka: IZ HRVATSKE REVIJE


 

•  Grupa autora
•  Godina izdanja: 1996. 
•  Uvez: tvrdi 
•  Dimenzije:
•  Broj stranica: 560
•  Cijena: 130,00 kn   •  NARUČI  •  

 

VINKU NIKOLIĆU I “HRVATSKOJ REVIJI” U ZNAK ZAHVALNOSTI
Stara je uzrečica: da bi predosjetili budućnost, potrebno se je osvrnuti na prolost. U ovome slučaju na prolost jučeranjice. Ove je godine na početku 1970. sva svjetska javnost pokuala predosjetiti i baciti na papir najraznovrsnije misli o tome, to nas čeka u nastajućoj dekadi ovih sedamdesetih godina ovog kontroverzijalnog vijeka. Mnogi su se vidovnjaci već i prevarili u svojim predviđanjima i postavkama. Ali svejedno potrebno je i dalje kuati, nadati se, i predskazivati, kako ne bi izgubili ni vjeru ni nade u ispunjavanje naih želja i težnost,
Pođimo od početka, odnosno od druge polovice pedesetih godina. 1945. – kakve li strane i krvave godine – napustili smo domovinu. Bila je sva u krvi i plamenu. Godina mržnje i pakosti, ljudske zlobe i najnižih strasti! Eksodus je bio krvav. Mnogi su na tome putu u izgnanstvo nestali, izgubili se, zaboravili se, progutani od pomrčina, oluja i vihora. Po onoj staroj: pobjednici su sili u gradove i u – doline, dok je pobijeđenima preostala uma. Mnogi bijahu heroji, i mi ih pamtimo noseći ih u sebi kao amanet, koji nikada ne ćemo smetnuti s uma. Mnogi su se prilagodili nesrećama vremena. Zapad nas nije objeručke prihvatio. Naprotiv, odbijao nas je i bio, bilo svojim cinizmom bilo svojim nehajem i prezirom. Iako smo mnogi stradali upravo zbog Zapada i njegovih načela, u koja smo vjerovali, Rooseveltove četiri slobode bile su nam zanijekane i kod kuće i na stazama izgnanstva. Na Jalti nas se prodavalo poput robija, i, razumije se, bez da nas se pita, iako nam se u toku rata opetovano obećavalo, da ćemo biti gospodari svoje sudbine. Nikada nepravednijeg mira od ovoga, iako se u toku rata pravda neprestano isticala u izjavama svih odgovornih graditelja novog, boljeg i plemenitijeg svijeta. Mira uopće i nije bilo, jer jo uvijek i danas živimo izmeđetka, odnosno od druge
Bili smo generacija eksodusa i seoba. Eksodus i seoba i dalje se nastavljaju. Nikako da ugledamo svretka seljenju. Razbacili su nas preko svih mora, na sve strane svijeta. Neki nam se jo uvijek prijete, pa čak gdje nas nema. Nema kraja, gdje se na nas ne viče i ne pljuca, gdje se na glas ne čuje, gdje se o nama ne govori. Od Evrope preko sjeverne i južne Amerike, do Australije, Nove Zelandije, preko Azije i Afrike, svugdje nas znaju i svugdje nas čuju. Taj glas o nama nije uvijek ni dobar ni pozitivan. Ukoliko je hrđav, zato dobrim dijelom mi sami snosimo veliki dio odgovornosti. Poput svih malih naroda, i mi patimo od sklopa svaljivanja krivice na druge, iako osjećaj odgovornosti i krivice za zlo ime koje nas progoni, moramo, prije ili poslije, prihvatiti i opredijeliti mi sami. Ne zbog toga, to bi mi bili strano sagrijeili. Nema toga naroda u povijesti, koji nije grijeio i sagrijeio. Ni veliki ni mali narodi nisu bez odgovornosti ni bez grijeha. Ali ima naroda, koji su sretniji od drugih. Ima, naime, naroda, kojima je sve dozvoljeno, i čiji se grijesi vrlo brzo zaboravljaju, ili se preko istih prelazi kao preko nužnog zla. U naem slučaju nije tako. Nama se ne gleda kroz prste. Nama se sve upisuje u grijeh. Mi smo kod toga prvi koji sebe same sumnjičimo i optužBili
Pokraj svega toga, održali smo se, ojačali smo, svugdje, pa i u najrazličitijim drutvima svijeta; uspjeli smo izdržati, zauzeti pozicije, postati građanima velikih civilizacija, koje smo obogatili svojim talentima, svojim naporima i svojim duhovnim i materijalnim snagama. Poput ptice feniks, i mi se iz praha oblikujemo u život. Kad je sve nestalo i ičezlo, i kad je izgledalo, da nas vie nema, mi se odjedamput izdignemo i sagradimo. I u naem slučaju moglo bi se kazati, da postoji jedno stalno hrvatsko čitijim društvima le miracle croate -. Kroz sve pa i najoprečnije ideologije, koje nas muče, dave, unitavaju i tuku, mi se podižemo i prepoznajemo pod znamenjem Hrvatske. Hrvatski tragični osjećaj života sutina naeg egzistencijalizma izbije iz nae unutranjosti dinamizmom izdržanja i odpora, koji nitko nikada nije bio u stanju sasvim dotući i ugasiti. Nepredvidljiv smo narod: pitom, golubinje ćudi, ali i prgav, i agresivan, i do krvi osjetljiv, kad nam se zaniječe pravo na opstanak, pravo na slobodu i pravo na pravdu i pravicu. Iako stoljećima podnosimo nepravdu, to ne znači da smo u sebi izgubili osjećaj pravde. Naprotiv, ona u nama vrije, tinja, bukti, dok se ne razlije bujicom nepredvidljive snage. Tu leži i jedan od razloga, uslijed čega nas oni, koji nas ne poznaju, iznenade, kad nas vide u pobuni puntara. Tu leži i osnovni razlog, uslijed čega nas nisu nikada shvatili oni, koji su nad nama vladali. Prevarila ih je naa neizmjerna snaga za stradanja i patnje. Poput svih naroda, nad – kojima su drugi vladali kroz najraznolikije oblike vlasti, na egzistencijalizam ima svoje granice i svoja ograniče, dave, uništavaju i tuku, mi se podižemo i prepoznajemo pod znamenjem Hrvatske. Hrvatski
Reklo se vie puta, da Hrvati ne znaju to hoće. Nikada strasnije laži nije bilo izrečeno. Koji bi to narod znao to hoće, da mu je geografija i historija bila slična naoj? Koji je to narod na svojem prostoru i u svojoj povijesti, za koji bi se moglo kazati, da je uvijek znao to hoće, pa i onda, kad je imao mogućnosti da bira? Postavljeni između Zapada i Istoka, infiltrirani tuđim invazijama, ispresijecani nametnutim ugovorima, za koje nas nitko pitao nije, mi smo se ipak održali, sačuvavi izgrađenu nacionalnu svijest, koja se neprestano izražava kroz kontinuitet nae kulture, naeg jezika i nae odlučnosti, da se održimo protivu svih napora, da nas se rasiječReklo se više puta, da Hrvati
Naa vodstva parlamentiraju, diplomatiziraju, skreću iz jedne situacije u drugu, vrlo često izabiru stranputice i vijugave i strme staze i stazice, da se preko noći probude i predosjete, kao da su promaili pravi put. Narod je vrlo često spreman na svaku mogućnost, koja bi mu osigurala samobitnost i samostalnost; pa i onda, kad se osjeća iznevjerenim i naputenim, nikada ne zdvaja; nastoji ostati na svome, pa i onda, kad ga gone u nepoznate tuđine. U slučaju naeg naroda ne bi se moglo kazati, da narodi imaju ona vodstva koja zaslužuju. Naprotiv naa vodstva vrlo često nisu bila na visini težnja i žNaša vodstva
Ona su bila u suprotnosti i izvan naroda i onda, kad su najbolje mislila. Tu za sigurno i leži i najdublji razlog hrvatske tragedije, hrvatske nemoći, da težnje za samostalnoću uokviri državnu opstojnost. Raskidani kontinuitet prostora, za kojim vrebaju veliki i maleni susjedi, bio je i razlogom neodređenih oprečnih napora vodstva. Kako održati zajedno sve hrvatske zemlje – bila je teka opsesija naih raznovrsnih vodstava! Isto se provlači kao crvena nit kroz svu nau stoljetnu politiku održanja! Kako nismo osvajalački ni zavojevalački narod, nego isključivo čuvamo svoj prostor, zadatak je naih vodstava, raznim etapama naeg opstanka, uglavnom mučenje očuvanjem svih zemalja naeg prostora. Tu ležšću uokviri državnu opstojnost. Raskidani kontinuitet prostora, za pacta conventa s raznim narodima, uvijek imajući vidu, da ćemo sačuvati sve svoje zemlje i svekoliku svoju cjelinu. I dok mi potivamo i čuvamo zadanu riječ, na kojoj bi se trebali oslanjati ugovori i savezi, dotle ih nai partneri ne samo rue i gaze, nego čak i smatraju da nas mogu sasvim pregaziti, tu leži i glavni razlog, protiv čega se mi ne samo pobunimo, nego i, sasvim shvatljivo, mijenjamo partnere. Naa razočaranja uvjetovana su ne naom političkom nezreloćuvati sve svoje zemlje i svekoliku svoju cjelinu.
Za razliku od drugih naroda, koji su nam bliski i u susjedstvu, mi smo narod federalnih odnosa, federalizam i konfederalizam naa je filozofija međunarodnih odnosa. Kao stvoreni za jednu Evropu federalnih odnosa, i doklegod se ista ne ostvari, mi ćemo trpjeti od razočaranja, preskakati iz alternative u alternativu, ne iz nikakve političke nezrelosti ili bilo kakvih kaprica, nego naprosto iz težnje za održanjem. Sve te nae koncepcije, koje iz sveslavenstva i jugoslavenstva teže za univerzalnoću, iako su nas stajale tolikih žrtava i muka, nisu tek plod fantazije nego i političke računice, samo zato, to smo vjerovali, da bi se mogli očuvati i održati. Kad nas bije Zapad, mi se utječemo Istoku, i obratno. Sve se to ne zbiva iz nekog infantilizma ili nezrelosti, nego iz nemogućnosti da biramo neko prikladnije rjeenje. Nije nimalo lako biti mali narod u susjedstvu velikih naroda. Nije isto tako ni najlake biti mali narod u drutvu malih naroda, među kojima poneki mali narod nosi u sebi sve zaježZa razliku od
Konačno, postalo nam je jasno, da moramo biti svoji na svojemu. Zadatak budućih generacija trebao bi biti ne samo uočavanje takve težnje, nego i napor, da se ona i ostvari u reorganizaciji sutranjeg svijeta. Naa vodstva i naa inteligencija, bilo kakvom sklopu ideja i ideologija ona pripadala, trebaju biti svjesna dosadanjeg naeg iskustva, i na osnovu istog izgraditi nau individualnost u okviru državne samostalnosti. Značajno je, da se na tome poslu srela i inteligencija kod kuće i ona izvan nje. Iako govorimo različitim jezikom, iako djelujemo pod oprečnim uvjetima, cilj nam je zajednički. Tu leži, kako izgleda, rezultat ova dva decenija naih raspoloženja i naih djelatnosti, i kod kuće i izvan nje. Koliko se je krvi moralo izliti, da se stigne do zajedničkih uvjerenja! Bilo bi strano zlo, kad se iz svega toga ne bi ta zajednička težnja ostvarila u stvarno konkretiziranje nae samostalnosti! Jedinog zaloga nae budućnje,
Istina je tek jedna: da Hrvati ne će pa ni brata za gospodara. Ne radi se čak ni o ekonomskim ni o političkim odnosima vodećeg i drugorazrednog naroda. Psiholoki odnosi između Hrvata i Srba toliko su poremećeni, da ih nitko ne bi mogao rijeiti, pa ni Freud sa svim svojim najsloženijim kompleksima. Srpska pedesetgodinja supremacija stvorila je kod Hrvata uvjerenje, da moraju svojim putem, da moraju sami, svojim snagama, odlučivati o svojoj sudbini, i da je u interesu oba ta dva naroda, da ne troe sve svoje energije u ruenju jedan drugoga, živeći neprekidno u divljem i neracionalnom braku. Kad ljubavi nema, ne može biti ni sloge. Osloboditi se mržnje, raskinuti racionalno rasklimatane veze, koje ionako vie ne postoje, to je jedini put k sreći i jednih i drugih. To je rezultat i poduka, koju nam je uvjerljivo pokazalo supostojanje između dva rata, kao i iskustvo ovih dvadeset i pet godina vjetačeg “bratstva i jedinstva”.
Bogdan Radić
L’Ulivello, Strada in Chianti, Firenze, Italia
HRVATSKA 1970.