• Autor: Marijan Stojković
• Godina izdanja: 2005.
• Uvez: tvrdi
• Dimenzije: 24.5 x 17 cm
• Broj stranica: 327
• Cijena: €19,90 / 150,00 kn
• NARUČI •
Filolog Marijan Stojković:
Kad se u drugoj polovici XIX. stoljeća, zahvaljujući u prvom redu djelatnosti njemačkih autora iz Leipziške škole, proučavanje jezika profiliralo u samostalnu znanstvenu disciplinu, nije to moglo ostati bez utjecaja na cjelovitost onoga što se dotada zvalo filologija, utoliko prije što se, s druge strane, i naraslo zanimanje za povijest i kritiku književnih djela također postupno usmjerilo pravcem posebne znanstvene discipline – znanosti o književnosti. Taj filološki rascjep nije, dakako, mimoišao ni hrvatsku filologiju čiji su tadanji protagonisti jednim dijelom školovani doslovno u Leipzigu ili u suglasju s postavkama nauka tada neupitno vodeće škole kojoj je Leipzig bio središtem i za koju se u međudobi ustalio inicijalno anegdotalni naziv mladogramatičari (njem. Junggrammatiker). Vodeći su pripadnici te škole Karl Brugmann (1849.-1919.), Berthold Delbruck (1842.-1922.), August Leskien (1840.-1916.), Hermann Osthoff (1847.-1919.), Hermann Paul (1846.-1921.), Otto Behagel (1854.-1936.). Glavne su postavke te škole: autonomnost glasovne razine jezika, nauk o beziznimnosti glasovnih zakona, zanimanje za sklonidbenu problematiku, u proučavanju fokusiranje pojedinca a ne jezičnoga sustava, historizam, analogija. Utjecaj je mladogramatičarske škole potkraj XIX. i u početku XX. stoljeća, kad su njezini protagonisti bili sve manje mladi, a sve više gramatičari, bio tako jak da je poznati francuski jezikoslovac Andre Martinet jednom napisao daje europsko jezikoslovlje u ono vrijeme bilo “njemačko poduzeće”. Što su se jače profilirali jezikoslovlje i znanost o književnosti, bilo je između njih sve manje dodira, pa su uskoro postali vrlo rijetki znanstvenici koji bi se bavili i jezikoslovnom i književnoznanstvenom problematikom čuvajući tako bar obrise negdanje jedinstvene discipline – filologije. Nestalo je, dakle, filologa, a pojavili su se jezikoslovci i stručnjaci za znanost o književnosti (njem. Literatunvissenschaftler). Rekoh, izravni i jasni odjeci takvih kretanja uočljivi su i u kroatistici u kojoj od početka osamdesetih godina XIX. stoljeća traje neupitna dominacija hrvatskih vukovaca. Dobro raspoređeni na svim važnijim položajima (u politici, znanosti i visokome školstvu), s jakim političkim osloncem, ostavljali su malo prostora drugačijim pogledima, a još manje svojim eventualnim kritičarima. U takvim se prilikama u hrvatskoj filologiji na početku XX. stoljeća pojavio Marijan Stojković, autor kojega s pravom možemo nazvati filologom, jer se osim za hrvatski jezik i njegovu prošlost zanimao za hrvatsku nacionalnu, kulturnu i crkvenu povijest, za književnost, narodoznanstvo i folklor, za uređenje školstva. Stojković je rođen 9. rujna 1879. u Podgori u koju su njegovi preci, kao što sam dokazuje, pristigli u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Pučku je školu polazio u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u Splitu. U Zadru je započeo studij bogoslovlja, da bi potom na sveučilištu u Grazu studirao slavistiku kao glavni i klasičnu filologiju kao sporedni predmet. Kod profesora Matije Murka na gradačkom je sveučilištu doktorirao iz slavenske filologije napisavši i 15. veljače 1908. obranivši disertaciju o životu i djelu Bartola Kašića. Godinu dana poslije u Grazu je položio profesorski ispit. Iste (1909.) godine počeo je kao suplent raditi u Zadru na državnoj gimnaziji s hrvatskim nastavnim jezikom, na kojoj je potom profesor sve dok god. 1921. Zadar Rapallskim ugovorom između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije nije pripao Italiji. Nakon toga je profesor na Tehničkoj srednjoj školi u Ljubljani odakle je, na vlastiti zahtjev, god. 1935. premješten za profesora na Prvu (donjogradsku) klasičnu gimnaziju u Zagrebu. U rujnu 1941. Stojković je “pridieljen na službu u Državni ured za jezik” (“Narodne novine”, 211/1941.)- Umirovljenje god. 1944. Nakon što je JAZU god. 1948. obnovila rad na Rječniku hrvatskoga ili sipskoga jezika, koji je zastao 1938. nakon smrti Tome Maretića, Stojković je do 1958. radio kao obrađivač građe obradivši za to vrijeme preko 1200 tiskanih stranica, po čemu pripada najplodnijim obrađivačima koji su radili na tome leksikografskom djelu. Preminuo je u Zagrebu 10. travnja 1965. U Stojkovićevoj se stručnoj i znanstvenoj djelatnosti ocrtava nekoliko tematskih krugova. Prvi su krug vrijeme, život i djela znamenita isusovca Bartola Kašica (lat. Bartholomaeo Cassio; Pag, 15. kolovoza 1575. – Rim, 28. prosinca 1650.). Kad se Stojković poduhvatio opisati život i djela Bartola Kašića, znatan je dio Kašićevih djela bio teže dostupan i/ili u rukopisu. Kroatistička znanja o Kašiću kao i o vremenu i opsegu crkvene obnove u hrvatskim zemljama bila su neusporedivo skromnija i nepouzdanija od onih s kraja istoga stoljeća, navlastito nakon što su od početka devedesetih godina upravo Kašić i njegovo djelo postali jednom od velikih tema podjednako jezikoslovne i književnopovijesne kroatistike. U rukopisu je ostala i Kašićeva autobiografija Vita Bartholomei Cassii Dalmatae ab ipsomet conscripti et dono data a P. Raphaele Prodanello Ragusino P. Raphaelli Tudisio ex sorore filio (“Život Bartola Kašica koji je on sam napisao…”). Stojković misli daje svoj životopis, pisan u trećem licu, Kašić napisao 1650., posljednje godine svoga života, ali su kasniji istraživači skloniji vezati je za god. 1649. Životopis, koji je god. 1940. na latinskom izdao i bilješkama popratio Miroslav Vanino D. 1., sadrži obilje zanimljivih i važnih podataka historiografske vrijednosti o krajevima kojima je Kašić prolazio i u kojima je boravio (o Dubrovniku, Bosni, Slavoniji, Srijemu, Beogradu), a po mnogim se pojedinostima pretpostavlja da nije pisan samo “iz glave”, po sjećanju nego i po nekim dokumentima i bilješkama. (Upravo su ti podaci bili jakim poticajem da se Kašićev životopis prevede na hrvatski i izda u dva izdanja različitih naslova: Putovanje slavenskim zemljama, 1987. i Život Bartola Kašića, 1999.) Naravno, više zbog podataka iz “osobne povijesti” Kašićeve Stojković je za okosnicu svoje studije o Bartolu Kašiću uzeo upravo njegovu autobiografiju oko koje slaže i ponešto komentira ostale podatke, događaje i imena važna za poznavanje njegova života, djelatnosti i djela. Temi Kašić posvetio je Stojković još nekoliko radova koji se u ovom izboru donose uprvome dijelu (“Vrijeme i djelo Bartula Kašića”). Ti radovi, kao i njegova disertacija, unatoč činjenici što su u međudobi u koječemu deaktualizirani i/ili demantirani, potvrđuju kako je Stojković bio svjestan iznimne važnosti Bartola Kašića za hrvatsku gramatikograflju, književnost i kulturnu prošlost, ali i, suvremenim nazivljem rečeno, za standardizaciju hrvatskoga jezika. Taj bi doprinos posigurno bio neusporedivo veći da Kašićev prijevod Svetoga pisma, nakon mnogih peripetija, nije ostao u rukopisu, nego da je bio objavljen onda kad je dočet (a ne tek god. 1999.)! Mjestimična Stojkovićeva danas neobična leksička i terminološka rješenja, kao i neke stavove ne samo iz radova o Kašiću, danas treba promatrati i ocjenjivati u kontekstu društvenih i stručnih prilika kad su nastajali. Drugi su važan dio Stojkovićevih stručnih preokupacija radovi koje je objavljivao u “Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena” JAZU. To su većinom, duži ili kraći, radovi iz narodoznanstva: “Sito i rešeto u narodnom vjerovanju”, “Nastačilo, stačilo, svatovski član”, “Poljubiti babu…”, “Komoštre” (“Zbornik”, knj. XXVII.), “Čudo od kokota” (knj. XXVIII”), “Rog”, “Pojas” (knj. XXIX.), “Obuća”, “Sretni i nesretni dani”, “Staćilo, staćel ili stačilo” (knj. XXX.), “Stati na nogu” (knj. XXXII.). Uz te ima radova o djelima usmene narodne književnosti (“Tri hrvatske narodne pripovijetke”, knj. XXXII.; ((Narodne pripovijetke Bunjevaca”, knj. XL.), o starim hrvatskim ljekarušama (knj. XXXI.), pa sitnijih “historijskih priloga” (knj. XXXVII.)- Kako su narodna vjerovanja, običaji i pjesme povezani s jezikom u kojem se oblikuju, ima među tim Stojkovićevim prinosima i takvih koji su zanimljivi jezikoslovcima, npr. rad “‘Oposun’ ‘naoposun’ i trokratno ‘naoposuno kretanje’” (knj. XXVII.). (Isto vrijedi i za članak “Prokleta Irudica”, objavljen u “Nastavnom vjesniku”, koji je ovdje uvršten među jezične savjete, preporuke i zanimljivosti.) U “Zborniku” je Stojković objavio i portret prerano preminulog Ivana Lovrića (knj. XXVII.), dok je portrete don Mihovila Pavlinovića i svoga gradačkog profesora Matije Murka objavio u “Ljetopisu JAZU” (knj. XLVI. i LIX.). Ipak, najopširniji rad koji je Stojković objavio u “Zborniku” posvetio je svomu rodnom mjestu i zavičaju: “Podgora u XVII. stoljeću” (“Zbornik”, knj. XXIX., sv. 1., str. 95-145; objavljeno i kao poseban otisak: Zagreb, 1933.).To je, zapravo, mala monografija o Podgori koju njezin podnaslov (“Obiteljske i demiotične crtice od 1621 do 1730 godine”) jasno tematski omeđuje. Iz niza “demiotičnih” izdvajamo podatak da su Stojkovići “u Podgori otprilike od g. 1770.” (str. 144). Nešto je pozornosti posvećeno jeziku (str. 105-107), a donosi se i nešto onomastičke građe (popis starijih podgorskih prezimena, str. 122-139). Nakon što je srpski književni povjesničar i političar Jovan Skerlić održao i objavio svoje predavanje o jezičnom i grafijskom ujedinjenju Hrvata i Srba (“Istočno ili južno narečje?”, 1913.), pokrenuta je u “Srpskom književnom glasniku” anketa o tim pitanjima u kojoj je sudjelovalo i nekoliko hrvatskih jezikoslovaca i književnika. Niz tada mladih hrvatskih književnika počeo je pisati ekavski, što je, naravno, potaknulo različite jezične, pravopisne i slovopisne nedoumice. Upravo u tom se kontekstu pojavljuje Stojkovićev članak “Jedna književnost” (1918.) u kojem, odgovarajući na neodrživa stajališta Ivana Krnica o hrvatskom jeziku i pišući o načinima kako se u prošlosti pokušalo riješiti pisanje refleksa “jata”, iznosi prijedlog fra Gabre Puratića, prireditelja Kačićeva “Razgovora ugodnog”, da se svi refleksi “jata” pišu slovom e s točkom (e). Premda se ubrzo Stojković ogradio od tvrdnje da bi to bio njegov prijedlog za rješenje aktualne hrvatsko-srpske (i)jekavsko-ekavske fonološko-grafijske dvojbe (“Jedno razjašnjenje”), ipak je činjenica da je njegovo aktualiziranje Puratićeva prijedloga bar dijelom potaknuto spomenutim dvojbama, a ne (samo) željom da se doradi hrvatski latinični slovopis. Kad su se nakon atentata u Marseillesu (9. listopada 1934.) i očekivana popuštanja stega šestosiječanjske diktature u Hrvatskoj počele stjecati koliko-toliko povoljnije prilike za slobodniji razgovor o hrvatskome jeziku, njegovu pravopisu i njegovu društvenom položaju, nastojanjem posebnoga odbora, čiji je član bio i Marijan Stojković, u Zagrebu je 1936. osnovano Društvo Hrvatski jezik. Pravila toga Društva Savska je banovina odobrila 17. veljače 1937. Iz 2. članka pravila doznaje se da je Društvu svrha “njegovanje hrvatskoga jezika, t. j. njegovo unapređivanje, čuvanje njegova duha i nastojanje oko pravilne njegove upotrebe na svim područjima govora i pisanja”. Nakon odobrenja pravila, 6. lipnja 1937. izabrano je vodstvo Društva (predsjednik Tomo Matić, potpredsjednik Stjepan Ivšić) u kojem je Stojković jedan od triju odbornika. Kako bi te svoje ciljeve što uspješnije ostvarivalo, Društvo je kao svoje stručno glasilo pokrenulo časopis “Hrvatski jezik” (urednik Stjepan Ivšić). Prije “Hrvatskoga jezika” Stojković je (uglavnom u “Nastavnom vjesniku”) iz jezikoslovne kroatistike objavio više kraćih savjetodavno-problemskih članaka u kojima nije uvijek zagovarao rješenja koja je prihvatila kasnija hrvatska jezična praksa (o riječima za podušje, o posvojnim pridjevima od vlastitih imenica na -ina, o zamjenici čigovlčihov). U “Hrvatskome jeziku” Stojković je objavio tri kraća, u skladu s temeljnom orijentacijom časopisa, savjetodavna članka (“Što ili šta?”, “‘Kamo ćemo danas?’ mjesto ‘Kuda ćemo danas?’” i”‘Svijet posta po njemu’” mjesto ‘kroza nj’”). Preporuke iz tih članaka uglavnom su izdržale kušnju proteklih desetljeća. Posebno je važno što je Stojković pravodobno upozorio Nikolu Andrića i Isu Velikanovića kako bi bilo pravilnije i bolje da se njihov tada najavljivani slikovni rječnik umjesto “Šta je šta” (Zagreb, 1938.) zove “Što je što” ili bar “Što je šta”. Andrić i Velikanović nisu ga, nažalost, poslušali. Časopis “Hrvatski jezik”,zakojisunekioduševljeni suvremenici isticali da je potreban svakomu tadanjem hrvatskom inteligentu “kao korica kruha”, postao je vrlo brzo neredovit tako daje jedino njegovo godište trobrojem 8-9-10 s mukom kompletirano tek u početku god. 1940.! S obzirom na činjenicu da potreba za stručnom skrbi za hrvatski jezik nije nestala, preuzeli su je pripadnici Pokreta za hrvatski književni jezik u okviru kojega je npr. Kruno Krstić objavio članak “Hrvatski književni jezik” (“Obzor”, 51/1940.) a Petar Guberina “Hrvatski jezični osjećaj i srpski jezični osjećaj” (“Obzor”, 69/1940.). Ta su dvojica autora izradila i Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1940.). Kako su tada neki osporavali i naziv hrvatski jezik i postojanje hrvatskoga jezičnog kontinuiteta, kao protudokaz napisao je Stojković opširan i dokumentiran članak “Oko hrvatskoga jezika” (1940.). Šest i pol desetljeća poslije, a bez dostatna poznavanja sudbine i položaja hrvatskoga jezika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji, možda bi se netko mogao upitati o smislu Stojkovićeva nabrajanja autora, naslova i godina (stoljeća). U ono vrijeme, međutim, sve je prije negoli zališno bilo konstatirati npr. da je naziv “hrvatski” “zajezik naroda hrvatskoga… posvjedočen za sve staro historijsko područje hrvatsko”, dotično da je “utemeljen na prošlosti, tradiciji i sadašnjosti i danas sačuvan na cijelom području”. Dokumentirati tu dubinu stoljeća opstojnosti i povezanosti hrvatskoga naroda i njegova jezika unatoč svim ranim i kasnijim slavističkim nedoumicama, vrludanjima i zabludama – to nije bio nimalo lak zadatak koji je Stojković, s obzirom na ondanje prilike, s uspjehom izvršio. Nakon što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pitanje koncepcije pravopisa hrvatskoga jezika našlo se na istaknutom mjestu jezične politike nove vlasti. Budući da je, uz ostale radove, opširnim osvrtom na šesto izdanje Brozova Hrvatskoga pravopisa (Zagreb, 1915.) u redakciji Dragutina Boranića očitovao svoju zainteresiranost za pravopisna pitanja, zajedno s Blažom Jurišićem, Franjom Ciprom, Nikolom Rončevićem, Josipom Mišićem, Krunom Krstićem i Ljudevitom Jonkeom Marijan je Stojković imenovan u pravopisno povjerenstvo koje je zasjedalo od polovice listopada do polovice prosinca 1941. i na kraju većinom glasova zaključilo da pravopis hrvatskoga jezika ima ostati fonološki, otprilike onakav kako je modificiran u Ministarskoj naredbi o hrvatskom pravopisu (objavljena 23. lipnja 1941.). Stojković se s takvim zaključkom većine nije suglasio. Stoga je svoje razloge za morfonološki koncipiran pravopis hrvatskoga jezika iznio u posebnom elaboratu (“Odvojeno mišljenje”) koji je u kroatistici ostao nepoznanicom sve do početka devedesetih godina XX. stoljeća (v. “Jezik”, god. XXXIX.). Poznato je da se vrhovni politički autoritet tada priklonio morfonološkom (“korienskom”) pravopisu, a taj je zahtjev jasno formuliran Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu (objavljena 14.kolovoza 1942.). U skladu s tom odredbom obustavljen je rad na fonološki koncipiranu Hrvatskom pravopisu Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića, a u Hrvatskom državnom uredu za jezik kao privremeni pravopisni priručnik izrađeno je Koriensko pisanje (priredio A. B. Klaić; dva izdanja 1942.). Za prelazak s fonološkog na “korienski” pravopis određeno je šestomjesečno prijelazno razdoblje koje je započelo 1. srpnja 1942. Kad je 1. siječnja 1943. “korienski” pravopis postao obvezatnim (službenim), Marijan Stojković oglasio se člankom “Hrvatski pravopis” u kojem, s argumentacijom i podacima iz “Odvojenog mišljenja”, dokazuje da je uvođenje “korienskog” pravopisa povratak hrvatskoj pravopisnoj tradiciji nasilno prekinutoj narudžbom i uvođenjem fonološki zasnovana Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza (1. izdanje 1892.). Stojković u zaključku toga članka doslovno veli: “Tko danju i noću, tako govoreći, prevrće listove prvih autentičnih izdanja hrvatskih književnika, može se lako uvjeriti, da su pisana po korienskom pravopisu, da se sasvim lako i gladko čitaju, uvjerit će se, da se ponovnim uvodjenjem korienskoga pravopisa nije učinio skok u strano, nepoznato i tudje, nego da su se Hrvati vratili na svoju starinu i na svoju pismenu predaju.” Nakon drugoga svjetskog rata Stojkovićeva je stručna djelatnost znatno manjega opsega. Uz to što je kao obrađivač predano radio na Akademijinu Rječniku, objavio je nekoliko jezikoslovnih radova (u “Jeziku”, “Filologiji”, Radu JAZU). Medu tim je radovima najopširnija rasprava O naglasku glagolskih imenica, mladogramatičarski (pre)izdašna u oprimjerivanju i s prijedlozima za koje je i u vrijeme objavljivanja moralo biti jasno da neće biti prihvaćeni. U Stojkovićevu je raspravljanju o prozodijskim pitanjima, naime, sputanost vukovskim, dotično Daničićevim postavkama bila vrlo jaka i od nje su i on i hrvatska (vukovska) normativistika sporo i vrlo nevoljko odustajali ne uočavajući (ili ignorirajući) jaz stoje rastao između njihovih propisa i stvarnog stanja u hrvatskoj standardnojezičnoj (napose prozodijskoj) praksi. Filološka djelatnost Marijana Stojkovića trajala je duže od pola stoljeća. Iako su ovdje spomenuti njegovi radovi o Bartolu Kašicu, o hrvatskom jeziku, pravopisu i narodoznanstvu, Stojković je pisao i o drugim pitanjima, npr. o osuvremenjivanju školstva (“Moderna humanistička srednja škola”, “Hrvatska njiva”, II.), o nekroatističkim temama (“Fichte i njemačka narodnost”, “Hrvatska njiva”, I.), priredio je Ovidijeve pjesme i dr. Djelujući kao srednjoškolski profesor, a ne u znanstvenim ustanovama ili na sveučilištu, ostavio je za sobom tematski raznoliko djelo u kojem jasno pulsiraju svi prijelomi i zaokreti koji su u prvoj polovici XX. stoljeća imali utjecaja na hrvatski jezik i pravopis, a u tim je događajima i sam sudjelovao. Možda su upravo zbog toga hrvatski filolog Marijan Stojković i njegovo djelo u četiri desetljeća nakon njegove smrti tako uspješno potisnuti na marginu jezikoslovne kroatistike, a odatle do zaborava vrlo je kratak put. Kao zapreka njegovu prelaženju sastavljena je i priređena ova knjiga radova iz jezikoslovne kroatistike, jer nedavnu povijest hrvatskoga jezika (i jezikoslovne kroatistike) nije moguće cjelovito sagledati bez vrijednih, a pomalo zaboravljenih prinosa kakvi su i prinosi Marijana Stojkovića.
Marko Samardžija
