• Autorica: Nada Gosić
• Godina izdanja: 2005.
• Uvez: tvrdi
• Dimenzije:
• Broj stranica: 226
• Cijena: €13,30 / 100,00 kn
• NARUČI •
Ova, kao ostalom i brojne druge knjige, prošla je “svoj” put od nastanka do konačnog objavljivanja. Zamišljena ideja i ambicija da se na jednom mjestu skupe i predstave temeljne odrednice bioetičke edukacije ostvarena je u prvobitnom obliku i sadržaju doktorskog rada naslovljenog Bioetička edukacija: sadržaj, metode i modeli, obranjenog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 01. 12. 1999. godine i vođenog pod mentorstvom prof. dr. sc. Ante Čovića, predstojnika Katedre za etiku. Razvoj znanosti i tehnologije, posebice na području medicine doveo je do nastanka nove medicinske etike (bioetike) koja je od polovice osamdesetih uvedena u nastavu na gotovo sve američke medicinske fakultete i mnoge širom svijeta, a sve je više i drugih fakulteta na kojima se proučava bioetika kao nova interdisciplinarna znanost. Kao takva ona uvelike utječe – kako to ističe Robert Veatch i drugi vodeći svjetski bioetičari – na prerastanje moderne medicine u postmodernu. U tom je kontekstu postalo vrlo aktualno i značajno pitanje bioetičke edukacije. Nadamo se da će objavljeno istraživanje pridonijeti: 1. unaprjeđenju poznatih te razvijanju novih sadržaja, metoda i modela bioetičke edukacije koja se u Hrvatskoj provodi na medicinskim fakultetima za sveučilišne studije medicine i stomatologije te za stručne studije za medicinske sestre-tehničare, više fizikalne terapeute, medicinsko-laboratorijske inženjere i inženjere medicinske radiologije; 2. osposobljavanju studenata, a sada već i učenika srednjih škola kako za prepoznavanje i analizu etičkih pitanja koja za sobom ostavlja znanstveno tehnološki razvoj na području nastanka života, održavanja na životu, u ljudskom i drugim oblicima života, u profesijama i strukama za koje se obrazuju, tako i za razvijanje osjećaja moralne dužnosti i osobne odgovornosti u praktičnom djelovanju, te za uvažavanje suprotnih bioetičkih stavova i toleranciju različitih mišljenja; 3. diferenciranju sadržaja bioetičke edukacije za pojedine profesije i zanimanja; 4. analizi postojećih i uvođenju novih metoda i oblika praćenja, provjeravanja znanja i ocjenjivanja u nastavi bio-etike; 5. prezentaciji bioetike i bioetičke edukacije u Hrvatskoj, utvrđivanju postignutih rezultata i razvojnih smjerova bioetičke edukacije u Hrvatskoj. Uz to ispod naslova Bioetička edukacija prezentira se i uspoređuje američka i europska misao i praksa o učenju i podučavanju nove medicinske etike, istražuje bioetika i bioetička edukacija u Hrvatskoj i valoriziraju se metode takve edukacije u svijetu i kod nas. Čini se korisnim na samom početku čitatelje upoznati s pojmovima čijom je uporabom knjiga nazvana te s njenom strukturom i sadržajem.
Bioetika
Riječ bioetika nastala je 1970. godine. Njezin tvorac je biokemičar i onkolog Van Rensselaer Potter (Wisconsin Sveučilište u Madisonu). U službenu upotrebu ušla je 1971. godine u nazivu tek osnovanog instituta čija je glavna istraživačka tema bila ljudska reprodukcija. Uz pomoć obitelji Kennedy institut je osnovao i njime rukovodio Andre Hellegers opstretičar, demograf i fetalni fiziolog (Georgetown Sveučilište u Washingtonu). Potter kao tvorac riječi i Hellegers kao njen promotor pridavali su joj različito značenje. Za prvoga je bioetika znanost ravnoteže između čovjeka i prirode i most prema budućnosti čovječanstva, a za Hellegersa je ona istoznačnica za medicinsku etiku. Od vremena u kojem je nastala pa do danas riječ bioetika je poprimila različita značenja, počevši od shvaćanja bioetike kao profesionalne etike u medicini, do globalne bioetike i bioetike kao ljubavi prema životu. Razvoj bioetike, njezino znanstveno utemeljenje, bogatstvo sadržaja obuhvaćeno terminom bioetika, pokazuju oba izdanja Bioetičke enciklopedije i knjiga Alberta R. Jonsena, povjesničara i prvog predavača bioetike na američkim sveučilištima. Prvo izdanje Bioetičke enciklopedije (1978.) definira bioetiku ovako: “Bioetika je sustavno proučavanje ljudskog ponašanja na području znanosti o životu i zdravstvene skrbi, ukoliko je to ponašanje ispitivano u svjetlu moralnih vrijednosti i načela”. U drugom se izdanju (1995.) posebno naglašava interdisciplinarnost bio-etike. U tom izdanju stoji: “Bioetika je sustavno proučavanje moralnih dimenzija – uključujući moralne poglede, odluke, ponašanje i djelovanje – u sklopu znanosti o životu i zdravstvene skrbi, koje se pritom služi različitim etičkim metodologijama u interdisciplinarnom okružju”. Definicijom bioetike i njezinim smještanjem u sustav znanosti bavi se Albert R. Jonsen u svom djelu The Birth of Bioethics. Analizirajući bio-etičko određenje u djelima i izlaganjima vodećih svjetskih bioetičara (D. Callahan, D. Clouser, A. Hellegers, R. Veatch, Beauchamp i Childress, T. Engelhardt, E Pellegrino i D. Thomasma), Jonsen drži za hvalevrijedno njihova istraživanja o prihvaćenosti bioetike, njenih disciplinarnih formi, kriterija uspješnosti te pedagoških i evaluativnih normi. U zaključku te analize Jonsen za bioetiku kaže da je znanstvena disciplina koja je na svom putu do interdisciplinarnosti “posudila” i usvojila neke dijelove teologije (nepovredivost osobe, potrebu sagledavanja ljudskog iskustva u svjetlu neke vrste transcendentnih vrijednosti te brige o provođenju tih vrijednosti u praktični život), filozofije (deontologiju, utilitarizam i suvremenu verziju teorije ugovora, ispitivanje o premisama koje se nalaze iza logičkih formi), prava i političkih znanosti (primjenu etičkih načela u donošenju zakonskih normi koje se tiču života, smrti, zdravlja i oblikovanje javnog mišljenja o tim pitanjima) i brojnih drugih društvenih i humanističkih znanosti koje u predmetu svog proučavanja imaju pitanja vezana uz život, bolest, zdravlje, dostojanstveno umiranje i smrt. Svaka znanost koja teži biti aktualnom, svoj predmet proučavanja smješta u interdisciplinarni kontekst. Danas se gotovo i ne može govoriti o “čistim” znanstvenim disciplinama, nego se za svaku akademsku disciplinu može reći da je mozaik načinjen od teorija, načela i metoda različitih znanosti i da joj ta višedisciplinarnost omogućuje da problem koji proučava sagleda “na svoj” način. To je uočila bioetika u doba svog nastanka. Akademski je status bioetika dobila 80-ih kada je kao nastavni predmet uvedena na medicinske, a potom i neke fakultete društvenih i humanističkih znanosti. Od tada do danas istražuju se i utvrđuju pedagoške i evaluativne norme bioetičkog obrazovanja. Budući da bioetika obuhvaća vrlo širok predmet proučavanja, kako to naglašavaju njene definicije, proces pedagoškog prerađivanja bioetike u nastavne predmete još nije okončan. Zbog činjenice da je nastala u sklopu medicine u početku je bioetika prihvaćena kao medicinska etika pa je kao takav nastavni predmet uvedena na medicinske fakultete. Visoko razvijena medicinska tehnika i tehnologija svojim izuzetnim uspjesima u medicini proizvele su ozbiljne probleme koje, zbog njihove prirode, nisu mogli rješavati medicinski znanstvenici i stručnjaci. Uz njih, u rješavanje tih problema uključivani su teolozi, filozofi, pravnici, socijalni radnici, sociolozi, a zbog sve učestalijih upita javnosti i politolozi, novinari i političari. Time je bioetika samoj sebi otvorila put i na fakultete društvenih i humanističkih znanosti, gdje se obrazuju te profesije. Ona kao nastavni predmet odgovara pedagoškom određenju po kojem je nastavni predmet “didaktički prerađena znanost” (Poljak, 1970.), ima status obvezatnog predmeta i s obzirom na pedagoški kriterij ostvarivanja zadataka obrazovanja ima općeobrazovni status s tendencijom prerastanja u stručni. Uz ove, bioetika zadovoljava i druge pedagoške kriterije nastavnog predmeta: provodi se s obzirom na karakter usmjerenja za zanimanje, ima primjenu u društvenoj praksi i dalje može diferencirati svoj sadržaj.Edukacija
Od korica do korica ove knjige rabi se termin edukacija, prisutan ne samo u pedagoškim istraživanjima nego i u općoj uporabi. Prema Rječniku stranih riječi označava odgoj, obrazovanje, razvijanje sposobnosti tjelesnih, umnih i moralnih. Nalazimo ga i u pedagoško-stručnim raspravama gdje se definira kao “organizirano (namjerno) učenje spoznajnih, psihomotornih te motivativnih svojstava ličnosti”. Nastojanja pedagoške teorije da konzistentno odredi sebi pripadajuće pojmove i njihove međusobne odnose, ima različite pristupe u Europi i svijetu. U pedagoškom monizmu (Francuska, Italija, Engleska i SAD) jedinstvenim pojmom edukacija obilježava se i odgoj i obrazovanje. U Njemačkoj pedagoškoj misli i praksi prisutan je pedagoški dualizam koji pored odgoja u pedagošku praksu uvodi i obrazovanje. Posljednjih desetljeća pedagoška teorija je zaokupljena uspostavljanjem trijalizma, odnosno pronalaska trećeg pojma (najčešće izobrazba) kojim se naglašava posljedica i rezultat odgoja i obrazovanja. Praćenjem rasprave koja se vodi u hrvatskim pedagoškim krugovima o nazivlju u području odgoja i obrazovanja dolazi se do brojnih određenja i razgraničenja ovih pojmova. U ovom se radu koristi pojam edukacija kao širi i obuhvatni pojam koji podrazumijeva odgoj i obrazovanje.Odgoj
Odgoj je organizirano plansko učenje s ciljem da se utječe na takvo ponašanje osobe koje odgovara karakternim svojstvima o kojima se uči. U bioetici odgajati znači planski i svjesno učiti studente o etičkim vrijednostima u medicini, etičkim pogledima unutar medicine, načinu donošenja etičkih odluka, ponašanju i djelovanju u sklopu pitanja o životu, bolesti i smrti, s ciljem da studenti razviju one etičke sposobnosti koje su potrebne za donošenje etičkih odluka i rješavanje etičkih problema u njihovu budućem profesionalnom djelovanju. Odgoj u bioetici označava plansku djelatnost s ciljem poboljšanja moralnog ponašanja studenata u njihovoj budućoj profesiji. To podrazumijeva da moralne osobine kod studenata već postoje u određenom obliku i stupnju. Stoga odgojna komponenta bioetike ne teži uspostavljanju ili promjeni moralnog karaktera studenata nego nastoji poboljšati njihove postojeće moralne kvalitete. S druge strane, treba imati u vidu da studenti samim tim što uče o etičkim vrijednostima i dužnostima u medicini ne postaju odmah i moralni.Obrazovanje
Rasprava o utvrđivanju pojma obrazovanje u desetljeću 1978.-1988., samo je u Njemačkoj proizvela preko tri stotine naslova. Rezultiralo je to određenjem obrazovanja kao procesa organiziranog učenja spoznajnih i psihomotornih svojstava ličnosti kojim se postiže: osposobljavanje za razborito samoodređenje, osposobljavanje za tumačenje i sudjelovanje u kulturi i civilizaciji kojoj subjekt obrazovanja pripada, razumijevanje različitih kulturno-civilizacijskih određenja u vladanju ljudi, isticanje individualnosti te mnogostranost ličnosti počevši od kognitivne preko moralne i estetske do praktične. Tako shvaćen pojam obrazovanja blizak je bioetici jer osim usvajanja činjenica i spoznaja omogućuje svakom sudioniku obrazovanja samo-izgrađivanje, sposobnost argumentiranja svog i uvažavanja tuđeg stajališta i preuzimanje odgovornosti za usmjeravanje i primjenu naučenoga.Modeli bioetičke edukacije
Modelom se u bioetičkoj edukaciji definira interdisciplinarni pristup u obrazovanju ne samo studenata, nego i stručnjaka različitih profila (liječnika, medicinskih sestara i drugih medicinskih djelatnika, zatim, biologa, sociologa, ekologa, pravnika, ekonomista, politologa, novinara, političara i dr.), u kojem se s različitih aspe-kata raspravlja i odlučuje o aktualnim bioetičkim pitanjima. Modele bioetičke edukacije utemeljila je spoznaja da primjena suvremene tehnike i tehnologije u medicini proizvodi etičke probleme koji pripadaju područjima i znanstvenim disciplinama izvan medicine, pa zato sami liječnici za njih ne mogu naći rješenje. U raspravu o medicinsko-etičkim pitanjima počeli su se uključivati znanstvenici i djelatnici društvenih i humanističkih zanimanja koji se tijekom obavljanja svojih profesionalnih djelatnosti susreću s bioetičkim problemima. Da bi ih mogli rješavati potreban im je svestraniji uvid u temeljne značajke etičke analize i odlučivanja. Medicinski fakulteti kao i novoformirani centri za bioetiku u SAD-u, Kanadi i nekim europskim zemljama preuzeli su obvezu bio-etičkog obrazovanja tih profila. Formirala su se tri modela bioetičke edukacije: za kliničare, članova etičkih komiteta te za političare i javne djelatnike. Nastankom modela, bioetička edukacija dobila je svoje mjesto na klinikama, u radu bioetičkih i političkih tijela te u javnosti. Realizacija obrazovnog programa u spomenutim modelima medicinske fakultete, bioetičke centre i druge institucije za bioetičku edukaciju, čini odgovornim ne samo za bioetičku edukaciju studenata, nego i stručnjaka različitih profesija.
Kompozicijski knjiga je podijeljena u šest tematskih poglavlja. U prvom poglavlju govori se o interesu i zanimanju filozofije za medicinu kroz povijest, počevši od rasprava kako je nastalo ljudsko tijelo, traženja objašnjenja za bolest i zdravlje, preko objašnjenja dijagnostičkih postupaka u . medicini do odnosa liječnika i pacijenta i uključivanja filozofske spoznaje u proces prosuđivanja i donošenja etičkih odluka. Također se govori o aktualnosti Kantove etičke misli u bioetičkom obrazovanju, zlatnom dobu američke filozofije koje je prethodilo povezivanju akademske filozofije s bioetikom i filozofima koji su svojim mislima i praktičnim djelovanjem to učinili. Drugo poglavlje tematski se dijeli u dva dijela. U prvom dijelu predstavljene su teškoće u definiranju ciljeva bioetičke edukacije, prezentiraju se ciljevi te edukacije po projektu The Hastings Centera i istraživača moralne edukacije, daju se ciljevi i očekivanja studenata u nastavi medicinske etike, komentira se stav o zadaći bioetike u promjeni karaktera i ponašanja studenata i iznose zadaci bioetičke edukacije. Drugi se dio poglavlja odnosi na sadržaj bioetičke edukacije. U njemu se ističu načini određivanja sadržaja bioetičke edukacije i operacionalizacije nastavnog programa. Isto tako govori se o američkim i europskim polazištima u koncipiranju sadržaja bioetičke edukacije, raspravama o tim sadržajima na međunarodnim skupovima, stavovima studenata o sadržaju bioetičke edukacije, bioetičkom programu u tipologiji pedagoških programa. Zatim, daju se načela za izradu bioetičkog programa i na kraju predlaže se opći sadržaj bioetičke edukacije za studente medicinskih fakulteta i posebni dio programa za svaki studij na medicinskom fakultetu. U trećem poglavlju govori se o uvjetovanosti metodologije bioetičke edukacije, o tome kako podučavati medicinsku etiku, u kojoj se to mjeri postiže predavanjima, seminarima i studentskim etičkim radionicama, o američkim i kanadskim iskustvima u podučavanju bioetike i predstavlja se riječki model bioetičke edukacije. Četvrto je poglavlje posvećeno postupku kojim se procjenjuju i mjere postignuti rezultati obrazovnog procesa. Sadržaj je ovog poglavlja pitanje praćenja, provjeravanja znanja i ocjenjivanja. U njemu se govori o načinima provjeravanja znanja, prednostima eseja kao oblika pismenog provjeravanja znanja, daje se prijedlog obrasca za individualno praćenje rada i sudjelovanja studenata u nastavi, predlažu elementi i kriteriji za provjeravanje znanja i ocjenjivanje u bioetici te daju konkretni prijedlozi primjene tog prijedloga u praksi. U ovom poglavlju iznose se pedagoška stajališta o postupku evaluacije, daju ocjene studenata o ciljevima, sadržaju i metodama bioetičke edukacije, te studentski prijedlozi za poboljšanje nastavnog procesa. U petom poglavlju iznose se specifični problemi postojećih modela bioetičke edukacije, za kliničare, za članove etičkih komiteta, te političare i javne djelatnike. Zatim se govori o metodama edukacije u modelima, osnovnim sadržajima i ciljevima edukacije u bioetičkim modelima te specifičnostima svakog modela. U ovom poglavlju nude se programi po kojima bi se educirali kliničari, članovi etičkih komiteta, političari, javni djelatnici i novinari u Hrvatskoj. Naredno, šesto poglavlje, problematizira nastavne sadržaje, oblike i metode bioetičke edukacije na medicinskim i teološkim fakultetima u Hrvatskoj. Sastavni dio ovog poglavlja je osvrt na znanstvene bioetičke skupove održane u Hrvatskoj, utemeljenje bioetičkih tijela i rastuću zainteresiranost za bioetičke probleme koja poticajno djeluje na bioetičku analizu kod nas. U tom poglavlju dodani su sadržaji o interdisciplinarnoj nastavi studenata pravnog, teološkog i filozofskog fakulteta – nastali nakon praktične provjere teorijski osmišljenog u disertacijskoj verziji. I na kraju, sa zadovoljstvom spominjem osobe koje su me “pratile” u razmišljanjima o temi, sređivanju misli i pisanju. Od samog početka promišljanja o istraživanju karaktera bioetike i njoj pripadajuće edukacije pa do finalne verzije – predstavljene pred interdisciplinarnim povjerenstvom (prof. dr. sc Lino Veljak, prof. dr. sc. Antun Mijatović, prof. dr. sc. Asim Kurjak, prof. dr. sc. Ivan Šegota i prof. dr. sc. Ante Čović) – taktično profesorski, usmjeravajuće mentorski te razumijevajuće ljudski sa mnom je brinuo prof. dr. sc. Ante Čović. Službeno mu namijenjenu ulogu mentora oplemenio je svojim prijateljskim pristupom i poticajnim komentarima. Za sve mu to najsrdačnije zahvaljujem. Zaslužene su za praktičnu provjeru i promjenu tračnica mojih misli generacije studenata sveučilišnih studija medicine, stomatologije, za diplomirane sanitarne inženjere, stručnih studija medicinsko laboratorijske dijagnostike, medicinske radiologije i fizikalne terapije. Sudjelovanjem u nastavi, komentarima, preporukama, ocjenjivanjem onoga što sam im kao voditeljica nudila i zajedno s njima provodila doprinijeli su da nastava postane i bude proces aktivnog razmjenjivanja znanja, ideja, misli i stavova. Znanstveno određeno i nastavno osmišljeno prihvaćali su, ali i kritizirali u onoj mjeri u kojoj su slali jasnu poruku o nužnosti stalne aktualizacije nastavnog sadržaja i metoda s kojima se on izvodio. Vrijeme pisanja i trenutke misaone “osamljenosti” obiteljskom toplinom “začinili” su članovi moje obitelji. Različiti pogledi, profesionalna usmjerenja i senzibilitet za bioetičke probleme svih navedenih aktera sastavni su dio redaka koji slijede. U istoj mjeri kao i kontakti s ljudima kojima je bioetika sudbinski i profesionalno određena, uspostavljeni za vrijeme pisanja disertacije i njene “prerade” u ovu knjigu. (Iz predgovora)
Nada Gosić
