• Grupa autora
• Godina izdanja: 2004.
• Uvez: meki
• Dimenzije:
• Broj stranica: 164
• Cijena: rasprodano •
Srijem, hrvatski interamnij, zavičaj je mnogih znanstvenika, umjetnika, crkvenih i političkih prvaka. Gotovo da nema srijemskoga grada u kojem nije rođen neki od hrvatskih književnika, književnih kritičara, povjesničara književnosti i filologa. U Mitrovici su rođeni Mara Švel-Gamiršek, Adalbert Kuzmanović, Stjepan Musulin, Vladislav Kušan, Mitar Dragutinac, Juraj Lončarević; u Petrovaradinu (uz bana Josipa Jelačića!) rođeni su Miroslav Vaupotić i Jasna Melvinger; u Rumi Slavko Mađer; u Srijemskim Karlovcima Ilija Okrugić Sriemac, Pavao Rakoš, August Đarmati; u Sidu Izidor Iso Velikanović, Dionizije Sabadoš, Eugenija Barić; u Vinkovcima Josip i Ivan Kozoarac, Vladimir Lunaček, Joza Ivakić, Vladimir Kovačić, Stjepan Pavičić, Stjepan Tropsch, Josip Bogner, Vanja Radauš, Dionizije Švagelj, Vladimir Reinhofer; u Vukovaru Ernest Benišić, Nikola Andrić, Adam Kostelić (Hugo Sedlaček), Pavao Pavličić; u Zemunu Rudolf F. Magjer, Dora Pfanova, Josip Kulundžić; u Županji Ferdo Juzbašić i Ivo Balentović. Slično je i sa selima s područja negdanje Srijemske županije, od Starih Mikanovaca na zapadu do Zemuna na istoku: u Babinoj Gredi rođen je Mijat Stojanović, u Ceriću Miroslav Brandt, u Golubincima Ivanka Vujčić-Laszowski, u Hrtkovcima Miroslav S. Mađer, u Kukujevcima Živko Bertić, u Nijemcima (zapravo Nimcima!) Bartol Inhof, u Nuštru Đuro Šnajder, u Otoku Josip Lovretić, u Prkovcima Sigismund Čajkovac, u Rajevu Selu Stjepan Adžić (Stephanus Agych), u Retkovcima Ferdo Šišić, u Rokovcima Katica Jemrić Čorkalo, u Sotu Milan Mizler, u Štitaru Josip Benaković, u Tovarniku Antun Gustav Matoš. (Naravno da u ovoj prigodi nije moguće nabrojiti sve, nego samo neke hrvatske ljude od pera rodom iz Srijema!)
Iako brojem žitelja manji od većine spomenutih srijemskih gradova, Ilok na tome popisu zauzima uočljivo i važno mjesto. Premda se pri spominjanju Iloka, odmah uz franjevački samostan iz XIV. stoljeća, prvo nameće ime Julija Benešića (1883.-1957.), suvremenicima nesumnjivo najpoznatijega Iločanina, u gradu na zapadnim obroncima Fruške gore, pored Julija Benešića, rođeni su: pjesnik prigodničar Antun Mihalić (1786.-1847.), prevoditelj i polemičar kanonik Nikola Voršak (1836.-1880.), pjesnik, prevoditelj, slikar i sudac Josip Karlović (1853.-1905.), Julijev stariji brat, pjesnik i dramatičar Ante Benešić (1864.-1916.), pjesnik i vjerski pisac franjevac Mladen Barbarić (1873.-1936.). pjesnik, pripovjedač, likovni kritičar i sveučilišni profesor Bogdan Mesinger (r. 1930.).
Julije Benešić bio je iznimno plodan i svestran stvaralac, zauzet na različitim dijelovima hrvatskoga kulturnog, književnog i filološkog polja: pjesnik, književni i kazališni kritičar, prozaist, esejist, prevoditelj, intendant HNK u Zagrebu, ataše za kulturu i lektor hrvatskoga u Warszawi, urednik časopisa i sabranih djela, antologičar, gramatičar i leksikograf. Usto, iznimne je zasluge Benešić stekao nastojanjima oko uspostave i izgradnje hrvatsko-poljskih kulturnih i književnih veza te izravnim odbijanjem hrvatsko-srpskih dogovaranja (“trampe”) u vezi s jezikom i pravopisom (1954.).
Budući da su dosada proučeni samo dijelovi toga opsežnog opusa, Muzej grada Iloka uz novčanu podršku Ministarstva kulture, županijskog i gradskog poglavarstva te stručnu podršku visokoškolskih i znanstvenih ustanova iz Zagreba (Katedre za hrvatski standardni jezik Filozofskoga fakulteta i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje) i Osijeka (Pedagoški fakultet) od početka ovoga desetljeća organizira u Iloku godišnji znanstveni skup Dani Julija Benešića. Skup se održava uoči blagdana zaštitnika grada sv. Ivan Kapistranskog (23. listopada). Kao što je istaknuto već prigodom njihova iniciranja, unatoč svomu nazivu Dani nisu posvećeni samo djelatnosti i djelu Julija Benešića, nego još dvama tematskim krugovima: djelatnosti drugih Iločana i Srijemaca te iločkoj i srijemskoj kulturnoj i političkoj prošlosti, o čemu je na prva tri skupa (god. 2001., 2002. i 2003.) govorio niz istaknutih sudionika.
Kako bi ono što je na tim skupovima rečeno bilo dostupno hrvatskoj stručnoj i kulturnoj javnosti i tako sačuvano od zaborava, priređen je ovaj zbornik radova u koji je skupljeno četrnaest referata o Juliju Benešiću koji su razvrstani u tri cjeline. Uvodni referati informiraju o vezama Julija Benešića sa zavičajem i tragovima tih veza u muzeju rodnoga grada. Središnji dio zbornika čine referati koji se bave Benešićevim plodnim leksikografskim radom te pojedinim aspektima njegove Gramatyke jezyka chorwackiego czyli sebskiego (1939.). Iz referata je očito da, unatoč uočenim manjkavostima i opravdanim prigovorima njegovoj leksikografskoj metodi, Benešić s pravom zauzima važno mjesto u hrvatskoj dvojezičnoj i jednojezičnoj leksikografiji. K tomu se prvi put opširnije govori o njegovom nedovršenom prinosu dijalektalnoj leksikografiji, tj. o nedovršenom i dosada neobjavljenom Rječniku iločkoga govora. U trećem su dijelu zbornika referati u kojima je riječ o pojedinim jezičnim, stilskim i izraznim značajkama nekih Benešićevih djela kao i o njegovim vezama i suradnji s Nikolom Andrićem. Ni u ovoj prigodi nisu zaboravljene Benešićeve veze s Poljskom i Poljacima kao ni njegove zasluge za hrvatsko-poljske odnose, zbog čega je otvaranju prvih Dana pribivao tadanji veleposlanik Republike Poljske u Zagrebu!
U zborniku, dakle, pretežu radovi o Benešićevom jezikoslovnom (tj. leksikografskom i gramatičarskom) radu, upravo o onome kojim se kroatistika manje bavila, pa će se tako uspostaviti ravnomjernost u opsegu stručnih zanimanja i sudova o pojedinim dijelovima toga raznolikog i vrijednog opusa.
A objavljivanjem referata o drugim dvama tematskim područjima što se obrađuju na Danima Julija Benešića postupno bi se o Srijemu, o srijemskim Hrvatima i njihovome mjestu u nacionalnome korpusu mogla oblikovati predodžba potpunija od sadašnje, i to ne samo kad je posrijedi daleka prošlost, nego i o događajima “od jučer” (rat, progonstvo, prisilno iseljavanje) zbog kojih je (istočni) Srijem s razlogom nazvan “krvavim krilom Hrvatske”.
U Zagrebu, uoči Miholja 2004.
Marko Samardžija
