Antibarbarus hrvatskoga jezika

Nakladnik: • Godina izdanja: 2008. • Biblioteka: CROATICUM, Jozo Dujmušić

 

 

•  Autor: Jozo Dujmušić
•  Godina izdanja: 2008.
•  Uvez: tvrdi
•  Dimenzije: 24 x 17 cm
•  Broj stranica: 442
•  Cijena: 150,00 kn   •  NARUČI  •  

 

Filologijske sitnice:
Jozo Dujmušić (1874.-1942.)
U naraštaju hrvatskih filologa i jezikoslovaca što su u filologiju zakoračili na izmaku XIX. stoljeća, a afirmaciju stekli u prvoj polovici XX. stoljeća rijetki su oni za koje se može reći da nisu bili vukovci, tj. da su zastupali stajališta drugačija od Tome Maretića i njegovih učenika i nasljedovatelja. Među takvima rijetkima posebno mjesto pripada Jozi Dujmušiću, dosljednu zagovorniku hrvatske jezične posebnosti i kultiviranja hrvatskoga književnog jezika, jednom od najplodnijih i najupornijih (pa i “najtvrđih”) purista u bogatoj povijesti hrvatskoga jezičnog pu­rizma u čiji su životni put i kroatističku zauzetost utkane mnoge značajke njemu suvremenih političkih gibanja.

1. Jozo Dujmušić rodio se 21. kolovoza 1874. u Polju kod Travnika u obitelji koja je po svoj prilici podrijetlom iz Dalmatinske zagore. Pučku je školu završio u Dolcu. Prvih šest razreda gimnazije pohađao je u Travniku, a zadnja dva u Saraje­vu gdje je i maturirao. Studij klasične filologije započeo je u Innsbrucku odakle je 1894. prešao u Beč na studij slavistike koji je završio 1898. U Beču je 1900. dokto­rirao disertacijom Studium iiber Osvetnici des Dichters fra Grgo Martić. Službo­vao je prvo u Bihaću (1900.-1903.) kao namjesni učitelj na tamošnjoj gimnaziji, a zatim kao gimnazijski profesor u Sarajevu, Banjoj Luci i Tuzli do 1914. kad je započeo službu na gimnaziji u Derventi u kojoj je dočekao kraj Prvoga svjetskog rata, “ujedinjenje” i prvo prijevremeno umirovljenje (1919.). U službuje ponovno vraćen (“uspostavljen”) god. 1920. kao profesor na gimnaziji u Varaždinu odakle je 1925. premješten u Kotor i potom opet prijevremeno umirovljen. Stjepan Radić kao ministar prosvjete u vladi Narodnoga sporazuma, tj. u desetoj vladi Nikole Pašića (od 17. studenoga 1925. do 8. travnja 1926.) i u prvoj vladi Nikole Uzunovića (od 8. do 15. travnja 1926.) ponovno je Dujmušića pozvao u službu pa je otada profesor na III. realnoj gimnaziji u Zagrebu do svoga trećeg i konačnog umirovljenja godine 1933. Nakon umirovljenja Dujmušić je živio i djelovao u Zagrebu gdje je i umro 14. listopada 1942.
2. Svoj prvi filološki rad Dujmušić je objavio još kao student god. 1896. u Viencu (“Jezik Menčetićev i Držićev prema Marulićevu”; vidi u ovoj knjizi str. 279-288), a od 1902. pa do smrti, puna četiri desetljeća kontinuirano je objavljivao radove iz različitih područja književnopovijesne i jezikoslovne kroatistike: o hrvatskoj usme­noj književnosti i teoriji književnosti, o gimnazijskim čitankama i udžbenicima za hrvatski jezik, o jeziku bosanskih franjevaca, o starijim hrvatskim književnicima (V. Došenu, F. Lastriću), leksikografima (J. Mikalji) i gramatičarima (A. Veberu Tkalčeviću; v. str. 394—396). Ipak, Dujmušić je najviše radova objavio o hrvat- sko-srpskim jezičnim (i drugim) prijeporima i razlikama, o hrvatskim pravopisnim dvojbama i nedoumicama te o čistoći i pravilnosti (tj. o kultiviranju) hrvatskoga književnog jezika. Usto, napisao je dva vrlo oštra polemička teksta: Komedija “Napretkovih” odbornika i zadnja glavna skupština (Sarajevo, 1912.) i Očuvaj nas, Bože, fratarske zlobe (Sarajevo, 1913.). Sve u svemu Dujmušić je za sobom ostavio bibliografiju od dvjestotinjak jedinica (knjiga, rasprava, članaka, polemika), što rječito svjedoči o jednome filološkom djelu koje je svojom glavninom nastalo u prvim četirima desetljećima XX. stoljeća, ali je već od sredine četrdesetih godina gurnuto ustranu i potom sustavno prešućivano, pa je tako kasnijim naraštajima (p)- ostalo posve nepoznato.  (POGOVOR)