O hrvatskome jeziku

Nakladnik: • Godina izdanja: 2005. • Biblioteka: CROATICUM, Ljudevit Jonke


 

•  Autor: Ljudevit Jonke
•  
Godina izdanja: 2005. 
•  
Uvez: tvrdi 
•  
Dimenzije: 22.5 x 16.5 cm
•  
Broj stranica: 498
•  
Cijena: 130,00 kn   •  NARUČI  •  

 

Jezik današnji profesora Ljudevita Jonkea
Od 22. rujna 1961. do 27. kolovoza 1965, dakle nepune cetiri godine, vodio je prof. Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907 – Zagreb, 15. ožujka 1979) jezikoslovnu rubriku pod naslovom Jezik današnji u zagrebačkom Telegramu, “jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja”, u kojem ce koju godinu kasnije, 17. ožujka 1967, biti objavljena, i to na naslovnoj stranici, i čuvena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ukupno je u toj rubrici objavljeno oko 200 Jonkeovih priloga, kojima treba pribrojiti i dvadesetak raznovrsnih tekstova što su objavljeni u Telegramu izvan spomenute rubrike. Iako je većina tekstova (približno tri četvrtine njih) iz te rubrike poslije, uglavnom u prerađenu obliku, objavljivana u Jonkeovim knjigama Književni jezik u teoriji i praksi (1964, 1965), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971) te Hrvatski književni jezik danas (također 1971) (tekstovi su gdješto dotjerani, usklađeni, gdješto prekrojeni, spojeni, izmijenjenih naslova), mislimo – kao članovi Katedre za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, kojoj je (Katedri) Jonke bio prvim predstojnikom – da će ovdje skupljeni tekstovi imati posve drukčiju dimenziju od onih koji se mogu naći u spomenutim knjigama, i zato što će biti vidljivo kad su i kojim povodima nastajali, i zato što se oni ovdje prezentiraju u izvornom obliku (bez ikakvih promjena i/ili prilagodavanja), pa imaju i svojevrsnu dokumentarnu vrijednost, te napokon i zato stoje od objavljivanja prvog izdanja Jonkeove najvažnije knjige Književni jezik u teoriji i praksi prošlo vec 40 godina! Činimo to međutim i zato što mislimo da su prof. Jonke i njegovo djelo u burnim jezično-pravopisnim zbivanjima zadnjega desetljeća nepravedno zaobilaženi unatoč tomu što je Jonkeova koncepcija standardnoga (književnoga) jezika u mnogočemu i danas aktualna, a uz to je u njegovim radovima, uključujući i napise iz rubrike Jezik današnji, maksimalno jednostavno i svima pristupačno izložena. Ta koncepcija posebno dolazi do izražaja u prvih nekoliko napisa iz spomenute rubrike, npr. u napisima pod naslovima Pronaći kriterij, Dva stvaralačka faktora u književnom jeziku, Kompleksnost književnog jezika, Piši onako kako dobri pisci pišu! i Princip elastične stabilnosti. Mnogo od onoga što je Jonke u tim napisima iznio vrijedi i danas, nešto od toga čak u većoj mjeri danas nego u vrijeme kad su napisi nastali. Tako npr. već u prvom napisu (Pronaći kriterij) Jonke konstatira da se “o književnom jeziku u nas sudi s najrazličnijih gledišta, kadšto veoma suptilnih, a kadšto sasvim diletantskih, ponekad i objektivnih, a veoma često i sasvim subjektivnih, ličnih, lokalističkih, partikularističkih, pa i šovinistickih”. Ne vrijedi li ta konstatacija u većoj mjeri za naše vrijeme negoli za vrijeme Jonkeovih napisa (tj. za šezdesete godine prošloga stoljeća)? Briga o standardnome jeziku, nastavlja u spomenutim napisima Jonke, povezana je “s neuništivom težnjom za što vjernijim, ljepšim i sažetijim izrazom”, ali se oni koji vode brigu o pravilnosti standardnoga jezika na drugoj strani često susreću “i s primitivnim shvaćanjem da je važno samo to da se razumijemo, a drugo je posao za dokone ljude” (samo šest godina poslije, nakon objavljivanja Deklaracije, upravo će tako nešto izjaviti ne bilo tko, nego glavom Josip Broz Tito, koliko se sjećam, u Prištini). Za brigu o književnom jeziku vrlo je važno da se dobro poznaju i da se ujednače kriteriji pristupa toj problematici, važno je da se razvije zdrava kritičnost, važno je razlikovanje narodnoga i književnoga jezika. Presudno su važna načela pravilnosti, usvojenosti odnosno proširenosti i jezične cistoće te načela funkcionalnosti i izražajnosti. Vrlo je važno da se vodi računa o stilskoj raslojenosti standardnoga jezika, jer “drugačiji su zadaci npr. novinarskog jezika a drugačiji naučnog i pjesničkog jezika”. Jasno je naime “da će u poslovnom i naučnom jeziku prevladavati aspekt logike, a u jeziku književnosti, poezije, pa i priopćavanja aspekt afekta”. Za književni jezik, napokon, vrlo je važna tzv. elastična stabilnost, a to zapravo znači da književni jezik “treba da bude stabilan, ali u isto vrijeme tako elastican da može prihvatiti sve ono što koristi pravilnom izvršavanju funkcija i njegovu ograničenom razvitku”. Treba napokon reći i to da su hranjivija nego što nam se to katkada čini i neka načela zbog kojih je Jonke bio (opravdano) kritiziran. To posebno vrijedi za načelo Piši onako kako dobri pisci pišu! S pravom se naime upozoravalo na to da ne bi bilo dobro da netko nastoji pisati npr. onako kao što je pisao Miroslav Krleža, ali se pritom često zaboravlja da Jonke nije mislio samo i isključivo na pisce beletristickih djela, nego je zapravo mislio na sve one koji pišu, na one koji vode računa o osobitostima pisanoga jezika, jer je pisani jezik u vecoj mjeri kodificiran nego govoreni. Osim toga, kad se služio krilaticom  Piši onako kako dobri pisci pišu, Jonke ju je zapravo stavljao nasuprot u prošlosti (npr. u razdoblju djelovanja hrvatskih vukovaca) često zagovaranoj krilatici Piši onako kako narod govori, koju je opravdano smatrao prevladanom. Pisati naime danas “onako kako narod govori, shvaćeno doslovno, značilo bi vraćati se u prošlost, lišavati se dragocjenih obogaćenja književnog jezika, polaziti u folklor, pa i u dijalekt. Jer današnji se naš književni jezik ne poklapa više u cjelini ni s jednim našim narodnim govorom. Stoga se pred svakog našeg današnjeg pisca postavlja kao nuždan zadatak upoznavanje norme suvremenoga književnog jezika, onoga jezika kojim pišu naši najbolji noviji književnici, onoga jezika koji se uzdigao iznad dijalekta i postao naš zajednicki jezični izraz.” Treba posebno naglasiti kako je Jonke bio potpuno svjestan toga da u procesima standardizacije i/ili kodifikacije jezika jedno od presudnih mora biti pitanje mjere, pa zato izričito naglašava “da pretjerane umjetne intervencije književni jezik samo kompliciraju i oduzimaju mu mogućnost da bude općenarodno sredstvo sporazumijevanja i fina građa za tvorbu književnih, naučnih i umjetničkih ostvarenja”. Iako je bio potpisnik i suautor Novosadskoga dogovora, Jonke se uvijek i dosljedno borio za samosvojnost hrvatskoga standardnoga jezika odnosno tzv. zapadne varijante “srpskohrvatskog” ili “hrvatskosrpskog” jezika. To se npr. vrlo dobro vidi već po tekstu od 22. prosinca 1961. (pod naslovom Nema nikakva protuslovlja), u kojem odgovara na pitanje jednoga dopisnika zašto se uopce govori o dvjema varijantama kad imamo jedan pravopis. Jonke mu odgovara daje zajednički pravopis moguć jer je to “priručnik koji nam daje savjete kako ćemo pisati pojedine riječi i čitave rečenice u književnom jeziku”, ali koje ćemo “riječi, koji govor i koju terminologiju upotrebljavati u književnom jeziku, to već pripada u samu bit i sadržaj jezika. U tom pogledu svaki se narod i dalje slobodno i samostalno služi svojim dosadašnjim književnim jezikom, pa uvođenje novog, zajedničkog pravopisa ne znači uvođenje novog jezika. Novosadski zakljucci o jeziku nisu u tom donijeli nikakvih promjena. Prema tome nije dakle nikakvo protuslovlje kada se kaže da postoje dvije varijante književnog jezika uz jedan pravopis. A čak i pravopis ima neke dvostrukosti.” Ovo stoje dosad rečeno ipak nikako ne znači da u tekstovima prof. Jonkea nećemo naći i stavova koji su prevladani, koji su dug vremenu u kojem je živio (i to živio uglavnom sumnjičen zbog svojih stavova, pod stalnom paskom režimskih komesara), pa čak i stavova za koje bi se moglo reći da su rezultat podlijeganja nekoj vrsti politicke demagogije. Tako npr. Jonke, braneći riječi rukovoditi, rukovodilac i rukovodstvo, koje su podrijetlom ruske, kaže između ostaloga da su one “osobito potrebne za označavanje posebnog, socijalističkog vođenja i upravljanja koje nije izricito direktivno, nego rezultat demokratskog, kolektivnog upravljanja poslovima pri kojima je pojedinac samo izvršilac kolektivne želje ili volje”. Osim nacelnih stavova o standardnom (književnom) jeziku, koji su ukratko komentirani, u ovim Jonkeovim napisima susrecemo veliko mnoštvo najrazlicitijih pitanja o kojima se njihov autor izjašnjava i u vezi s kojima dijeli savjete, u velikoj mjeri aktualne i danas. Tako se npr. velik dio napisa tiče pravopisne i/ili fonološke problematike (npr. glasova č, ć, dž, d, h, reflekasa jata, glasovnih promjena, naglasaka, interpunkcijskih znakova, sastavljenog i nesastavljenog pisanja, pisanja riječi stranoga podrijetla i si.). Brojni su takoder napisi s podrucja morfologije (npr. o glagolskome vidu, o glagolskim vremenima i načinima, o kategoriji /ne/prijelaznosti u glagola, o povratnim glagolima, o tzv. dugoj množini, o brojevima i zamjenicama, o stupnjevanju pridjeva, o prijedlozima i njihovoj porabi, o pojedinim padežima, o kategoriji živosti itd.). Nisu manje brojni ni napisi koji se tiču sintaktičke problematike, tj. problematike vezane za odnose medu sastavnicama recenica i drugih sintaktičkih jedinica (npr. sintaksa padeža i glagolskih oblika, rekcija i kongruencija, sintakticki indikativ i sintakticki relativ, red rijeci, recenicna intonacija, recenicna negacija, odnos izmedu imenskih i glagolskih konstrukcija, razlicite vrste infi-nitivnih i drugih konstrukcija, npr. konstrukcija za + infinitiv, uporaba veznih sredstava, distributivni singular i plural itd.). Mnogo je također tema koje se tiču tvorbe riječi, leksikologije i/ili etimologije, tj. postanka, načina stvaranja, značenja i uporabe pojedinih riječi (npr. o glagolima vrc i, nazreti, vreti, bdjeti, biti i bitisati, o značenjima i porabi glagola trebati, o riječima tipa gostiona i gostionica, o nazivima za rodbinu i svojtu, o tvorbi etnika, o pitanjima terminologije pojedinih struka, o nogometu, fudbalu i futbalu, o glagolima na -irati, -ovati i -isati, oprijatnu i prijemu, 0 turcizmima i drugim tuđicama, o riječima leja, provejavati i prevejanac, u udesu, nesreći i sudbini, o očalama, naočalama i naočarima, o povijesti i (historiji, o toplifikacij i i plinofikaciji, o zjenici i pšenici, o Banjoj Luci, Banjaluci i Banovoj Luci itd.). Ima i nekoliko napisa polemičke naravi. Tako se primjerice Jonke spori s Konstantinom Petrovićem i Jordanom Molovićem oko reforme ili “uproš-ćavanja” latinice, s Ivanom Brabecom oko razumijevanja pojma književni (standardni) jezik i oko oblika tipa prelaz, prevod odnosno prijelaz, prijevod, s Miodragom S. Lalevicem oko primjene Novosadskoga pravopisa te s Tonom Peruškom oko oblika pulski i puljski. Rjeđe Jonke u ovoj rubrici piše i o pojedinim knjigama i uopće publikacijama s područja jezikoslovlja. Piše tako o Novosadskom pravopisu, o Rječniku dviju matica, o knjigama M. Partridge Serbo-Croatian, Practical Grammar and Reader i M. Cerovca Poslovni jezik (objavljenima 1964) te o časopisima Jezik (Zagreb) i Naš jezik (Beograd). Osim svega spomenutoga Jonke piše i o srodnosti jezika, o poredbenom proučavanju jezika, o jeziku radija, o jeziku sportskih izvjestilaca, o lektorima i lektoriranju, o pjesničkom jeziku, o jezičnoj situaciji u Češkoj, o hrvatskom jeziku u SAD-u, o Stjepanu Ivšiću (in memoriam) itd. U napisima izvan rubrike Jezik današnji (koji su povremeno objavljivani izmedu 1960. i 1968. godine) Jonke piše o češkoj književnosti, o Vuku S. Karadžiću i Vatroslavu Jagiću, o scenskom jeziku, o njemačkoj kroatistici Renate Lachmann i njezinim književnoznanstvenim počecima, o varijantama književnog jezika, o međunacionalnim odnosima, o jezičnoj problematici u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda te polemizira s Ivanom Brabecom i Đorđem S. Rašovićem. Nakon svega što je rečeno – i uz napomenu da se u ovoj knjizi prvi put donosi potpuna Jonkeova bibliografija – uvjeren sam da će svi oni koje na bilo koji način i bilo s kojeg aspekta zanima problematika hrvatskoga standardnog jezika u knjizi pronaći ponešto za sebe. Bit će to i prilika starijima da se prisjete beskompromisnoga i hrabrog znanstvenog i uopće javnog djelovanja profesora Ljudevita Jonkea, a mladima će to biti prilika da se upoznaju s više nego respektabilnim (i s današnjega stajališta!) jezičnosavjetničkim i uopće jezikoslovnim djelovanjem prvoga predstojnika Katedre za hrvatski standardni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i zadnjega predsjednika Matice hrvatske prije njezina utrnuća 1971/1972. godine.
Ivo Pranjković
(Iz predgovora)