Ivan Franjo Jukić

Nakladnik: • Godina izdanja: 2000. • Biblioteka: CROATICUM, Marko Lukenda

 

 

•  Autor: Marko Lukenda
•  Godina izdanja: 2000. 
•  Uvez: meki
•  Dimenzije: 22 x 16 cm
•  Broj stranica: 223
•  Cijena: 120,00 kn   •  NARUČI  •  

 

Već površan pogled na književnu prošlost otkriva naizgled jednostavnu istinu: iza svakoga se velikog vremena krije barem jedno veliko ime. Ili obrnuto, dodali bi drugi. I u jednom i u drugom slučaju veza vremena i njihovih predstavnika obostrano je uvjetovana. Tiče se to podjednako i svih vremena i svih djelatnosti, pa i svih istaknutih pojedinaca, dakle i književnosti i književnika. Spisateljska ukorijenjenost u vlastitom vremenu istina je koju, zapravo, nikomu ne pada na pamet ni provjeravati, a ako istina njegova vremena nadraste i svoje i druga vremena, govorimo o njezinoj univerzalnosti, dok je djelo koje ju tumači nedvojbeno umjetničko sui generis.
A što je s onim – barčevski kazano – veličinama malenih granice čijih djela ne prelaze ne samo granice nacionalne kulture i umjetnosti, već ni tzv. lokalne, a kojih je upravo puna svaka kultura i svaka umjetnost. Njihovo djelo ne podnosi jake kriterije; što je krupniji raster njihova motrenja, to je bljeđi udio njihova čina. Ali zato u svakoj finijoj, temeljitijoj raščlambi svih fenomena putovi nužno vode i tim malim veličinama koje su nadahnjivale svoje vrijeme i svoje sredine, unosile u njih živost, poticale i sijale, a bez kojih ne bi bilo ni onih iznimnih, vrhunskih pojedinaca.
Među ove druge pripada i Ivan Franjo Jukić, pisac i prosvjetitelj skromna djela i još skromnijega udjela u nacionalnoj kulturi. Ali, kako ne možemo nastaviti u smislu da je bio i jedan od mnogih, već tek jedan od rijetkih, čini se da mu djelo skromnim čini više daljina s koje danas gledamo na njegov rad nego što to ono po svojim učincima uistinu jest. Uostalom, drukčijim ga ni sam autor nije držao niti bi mu se samomu mililo da je ičim stršilo te zasjenjivalo plemenite i skromne nakane i napore predanoga raba Božjega, redovnika sv. Franje Asiškoga iz Bosne Srebrne. Želio je samo služiti svojoj zemlji i njezinim ljudima te pripomoći oslobađanju svojih sunarodnjaka dvojaka ropstva: onoga zbog tuđinca neprijatelja i onoga zbog neznanja. U tu se svrhu fra Ivan Franjo Jukić latio pera te ispunjavao svoju zadaću uporno i ustrajno, bolesti i oskudici usprkos – do samoga kraja.
Upravo o tome – o profilu jednoga ideala – od početka do kraja govori ova knjiga, lišena svake ambicije osim jedne jedine: da se spomene jednoga od skromnih utemeljitelja nacionalne duhovnosti, čije ime danas svakako manje znači od njegove misli i djela. Upravo je u tome Ivan Franjo Jukić nadrastao svoje vrijeme.
(Iz predgovora)

Jedan franjevački redovnik 19. stoljeća, njegova književna ostavština, jezična i prosvjetiteljska djelatnost bili su predmetom ovoga istraživanja. Na kraju nastojanja oko prikaza njegova života i djelovanja postavlja se pitanje: Je li Jukićevo djelo trebalo istraživati i njegovu vrijednost priopćiti potomcima.
Moje apsolutno DA pripada obama područjima: ljudskom tijeku jednoga nemirnoga života i rezultatima njegova književnoga, jezičnoga i prosvjetiteljskoga rada.
Čovjek Ivan Franjo Jukić, ispaćen i obilježen odricanjima svake vrste, prisiljava svojom predanošću Bogu, svojom ustrajnošću, svojom neza-htjevnošću, svojim neposustalim zalaganjem na neograničeno divljenje. Ljubav prema domovini, koja ga posve ispunjava, najjača je pokretačka sila u njegovu životu. Da je Jukić postao redovnik, čini mi se da je više uvjetovano vremenom: mladiću željnu znanja tada nije bio otvoren nijedan drugi put. Ipak, ne može se sumnjati u ozbiljnost njegova svećeničkoga života.
Svoju spisateljsku nadarenost stavio je Jukić samo i jedino u službu domovine, zemlje čija prošlost i povijest još nije bila do kraja istražena. Jukić je kao franjevac mogao prema pravilima svojega Reda provesti život u molitvi i ispunjavanju dodijeljenih mu zadaća, ali to bi za taj budni, rodoljubno svjesni duh bilo premalo. Cijelo je njegovo biće zahtijevalo aktivno zalaganje za narod i domovinu, često dapače uz otpor prema poglavarima, koji su se bojali progona Reda i neprijatelja zemlje.
Čitatelj tih zapisa saznaje koliko je Jukićev zavičaj proživio jada, tlačenja i odricanja svake vrste i koliko Jukićeva ostavština obvezuje potomke.
Njegov sjajan, budan, otvoren duh upoznao je potrebe vlastitih sunarodnjaka i stavio svoje sile, usprkos oskudici i bolesti, do posljednjega daha u službu domovine – Bosne.
Jukić je rodoljub visokih ljudskih kvaliteta, književnik i znanstvenik ograničene razine, uporan jezični sljedbenik Zagrebačke filološke škole, neumoran i neustrašiv prosvjetitelj bez premca u Bosni onoga doba, neprijeporne izražajne snage i nezatajivih zasluga za svoju domovinu i svoj hrvatski narod, za koje je radio cijeli svoj život i kao svećenik i kao čovjek, potpuno uvjeren da je na pravom putu, što je u ovoj knjizi i pokazano. (Iz pogovora)
Marko Lukenda