• Autor: Slavko Amulić
• Godina izdanja: 2019.
• Uvez: tvrdi
• Dimenzije: 24.7 x 17.5 cm
• Broj stranica: 263
• Cijena: €19,90 / 150,00 kn• NARUČI •
Suočeni smo danas sa sve brže rastućom kompleksnošću svijeta oko nas, a unutar njega i s nesmanjenom diferencijacijom funkcija i perspektiva. S vremenom je i znanost počela karakterizirati rastuća specijalizacija, neophodna zbog enormnog broja podataka, kompleksnosti tehnike, tehnologije i struktura unutar svakog polja. Ona je podijeljena u veliki broj disciplina koje i dalje generiraju nove sub-discipline. Posljedica toga je da su fizika, biologija, psihologija i ostale znanosti takoreći učahurene u svoje privatne perspektive, a ostvarena suradnja među njima često je vođena isključivo zakonom profita.
»Perspektivna jednostranost znanstveno-tehničke civilizacije vodi u dezorijentiranost i upućuje na izravnu opasnost koju nosi inertno perpetuiranje znanstveno-tehničkog napretka. Utoliko uzročno-posljedični niz perspektivnog redukcionizma, gubitka orijentacije i rađanja globalne opasnosti sabire one značajke u kojima se očituje iscrpljenost unutrašnjih mogućnosti i bitna dovršenost novog vijeka kao znanstveno-tehničke epohe.«
Tamo gdje je znanje bez cjeline jednog svjetonazora, ono se cijeni prema svojoj tehničkoj uporabljivosti. Za to je odličan primjer biotehnologija koja je dopustila ekonomsku suradnju (i zato su-kreiranje) znanosti i tehnologije gdje je objektivnost kompromitirana zavodljivim sirenskim zovom kapitala. Rekonstrukcija se kapitala u biotehnološkoj eri nastavlja velikim dijelom kroz rekonstrukciju same prirode. Artificijelnost novca i inženjeringa te prirodnost životnih formi postali su nerazdvojivo fuzionirani u tehnološki vođenoj hiperrealnosti gdje ove krajnosti, artificijelnost i prirodnost, gube svoj smisao.
Od druge polovice devetnaestog stoljeća filozofija se, najopćenitije uzevši, dijeli u dva smjera: anglo-američku filozofsku tradiciju s jedne strane i europsko-kontinentalnu filozofsku tradiciju s druge strane. Europska se kontinentalna filozofska tradicija, koju čini cijeli niz od fenomenologije, filozofije života, egzistencijalne filozofije, hermeneutike, do marksizma i strukturalizma, bavila kritikom znanosti. Ta je tradicija nastojala ukazati na ograničenja znanstvene spoznaje te na potrebu da se ona nadopuni bogatijim i humanijim oblicima spoznaje, i to u suprotnosti s logičkim empirizmom, optužujući ga za dehumanizirajući pozitivizam. Naime, kontinentalna tradicija tretira znanost kao samo jedan od mnogobrojnih legitimnih načina spoznavanja.
U svojoj težnji da opravda zamišljeni ideal jedne apsolutno sigurne i nepromjenjive spoznaje o svijetu ili prirodi, anglo-američka filozofska tradicija izvukla je prirodnu znanost iz sveukupnih ljudskih aktivnosti, reducirala je na jezik znanosti i njega učinila svojim predmetom istraživanja. Time je apstrahirana i povijesnost znanosti kao njezino bitno svojstvo i psihološki, socijalni ili bilo kakvi drugi uvjeti u kojima nastaju znanstvene tvrdnje. Kontinentalna tradicija naprotiv nije bila opsjednuta fatumom jezika. U njoj je novokantovski utjecaj kopernikanskog obrata nalagao da se korijeni spoznaje traže u aktivnostima spoznajnog subjekta, a ne u njegovu predmetu. Opirući se suhom intelektualizmu analitičko-filozofske teorije spoznaje nastojalo se upravo povijesno, sociološki i psihološki, dakle što cjelovitije, baviti čovjekom, prirodom i svijetom. Ovakav perspektivistički pogled na znanost možemo sažeti u par natuknica: nema vanjske perspektive u odnosu na svijet, svaka spoznaja dolazi iz određene perspektive, te se svako učenja odvija u određenoj perspektivi na svijet koja je dio tog svijeta i koja sama može biti uzeta kao objekt promatranja unutar pluriperspektivno organizirane metode. Ovaj sasvim banalan uvid sadrži snažne implikacije za način na koji mi mislimo o znanstvenoj aktivnosti i ulozi znanosti u društvu – kao perspektivi među perspektivama. Tako se upravo usporednim pregledom perspektiva suvremenih znanosti susrelo s iznenađujućim fenomenom koji možemo okarakterizirati kao ko-evoluciju.
Nezavisno jedni od drugih, slični problemi i koncepcije pojavili su se u vrlo različitim poljima. Potreba pomirenja i suradnje različitih, ranije nespojivih, točaka gledišta koje nastaju tom koevolucijom uvjetuje metodu koja bi mogla osigurati temelj za njihovo valoriziranje i osiguranje ravnomjernog učešća. Stoga nam se pluriperspektivizam čini kao metoda koja bi bila odgovarajuća u sve većoj konvergenciji iz različitih polja znanosti, kao što je u posljednje vrijeme primjer suradnja fizike i psihologije. Henry P. Stapp navodi da psihologija i kvantna fizika otkrivaju iste utjecaje koje promatrač ima na promatrane elemente kao cjeline, dakle perspektiva promatrača je uključena u ishod promatranog. Cilj je klasične fizike s vremenom razložiti prirodne fenomene u igru elementarnih čestica vođenih »slijepim« zakonima prirode. Ovaj trend najbolje je izražen Laplaceovim duhom koji, iz pozicije i trenutnog stanja čestica, može predvidjeti stanje univerzuma u svakoj točki vremena. (Iz uvoda)