Bioetička Europa našeg doba

• Autori: Amir Muzur / Iva Rinčić
• Godina izdanja: 2018.
• Uvez: tvrdi
• Dimenzije: 21.2 x 14.3 cm
• Broj stranica: 185
• Cijena: 150,00 kn • NARUČI

Metafora otoka odavno se koristi u bioetici, barem u Hrvatskoj: ne samo da je Hrvatsko bioetičko društvo registrirano na Lošinju, da se ondje već gotovo dva desetljeća održavaju najznačajniji susreti bioetičara šire regije, da su tu nastale i neke utjecajne deklaracije i ideje, već je otočnost i inače po mnogočemu svojstvena bioetičarima kao zagovornicima napuštenih ili još nedovoljno osviještenih vrijednosti i stavova. Osim toga, čitava ova knjiga svjesno počiva na maritimnim aluzijama nepredvidljivosti struja, privremenosti sidrišta i nepresudnosti kormilara: ne samo da si laskamo da nas, primorce, more čini otvorenijima od drugih, već nam se čini da upravo mare nostrum može koješta objasniti u povijesti, pa i budućnosti bioetike koju zagovaramo.
Jedno od otkrića koje može zbuniti um odgajan u objektivnim znanostima zasnovanim na dokazima, jest nevjerojatna raznolikost bioetičkih struja svojstvena osobito današnjoj Europi. O čemu ovisi kojoj će se struji neki pojedinac ili institucija prikloniti? Vjerojatno je za to odgovorno više čimbenika: neki tragaju za novim i žele u tome biti prvi, drugi više vole ustrajati na vlastitom putu odnosno putu koji su prihvatili i naslijedili, a treći jednostavno ne žele imati išta zajedničko s drugima, pa se odlučuju za ono čime se drugi ne bave. Moguće je da u nekim slučajevima ulogu igraju i interesi većih skupina: kako bilo da bilo, struje razvoja bioetike početkom XXI. stoljeća poprilično su podijelile bioetičare,
ponekad do razmjera pravih ideoloških ratova. Ne radi se ovdje o ratu profesija: na strani integrativnih bioetičara i bio-medicinskih etičara ima jednako liječnika, filozofa i teologa. Ovdje se radi o ratovima institucija, časopisa, konferencija i ljudi, donekle sljedbenički svrstanih oko središnjih autoriteta, ali ponajprije oko kulturnih i jezičnih preferenci. Hoćemo li jednoga dana doznati za neke dublje političke, diplomatske i ekonomske razloge zašto je netko nešto zagovarao, kočio ili ignorirao (kao što smo, zahvaljujući WikiLeaksu, doznali o akterima ratova oko GMO-a, primjerice), teško je reći, ali je sigurno da se sve struje neće same od sebe stopiti dokidajući antagonizme. Činjenica je da American Journal of Bioethics 2011. neće objaviti članak o Fritzu Jahru pod »obrazloženjem« da je u tom časopisu pisano o Potteru. Nekoliko godina kasnije, spomen Jahra u tom je časopisu velikodušno dozvoljen
voditeljici Obamina savjeta za bioetička pitanja, ali je tada odbijen uobičajeni članak-komentar europskih bioetičara. O časopisima koje izdaju Kennedy Institute of Ethics ili Hastings Center da ne govorimo, kao ni o Developing World Bioethics ili Bioethics, koji, pod istim urednikom, objavljuju napade na hrvatsku bioetičku inovaciju (u dubokom neznanju, Hrvatsku očito tretirajući dijelom »svijeta u razvoju«). Potterove knjige, opet, nećete naći na policama knjižnice georgetownskog Instituta, kao ni njegov spomen na službenim mrežnim stranicama. Selektivan pristup veličanju odnosno ignoriranju pionira bioetike uobičajen je u SAD-u i prakticiraju ga mnoge dosadašnje »povijesti«, od Jonsena do Stevensove.
S heraklitovsko-heisenbergovskom skepsom daje to uopće moguće, a opet, s iskrenim divljenjem utemeljenim na dugogodišnjem motrenju iz blizine, mi smo se latili opisa i analize fenomena recentne europske bioetičke diverzifikacije (izbjegavat ćemo riječ »razvoj«, budući da u tom fenomenu ima manje linearnog, a još manje unilineamog, pa pojava više nalikuje vatrometnoj eksploziji nego pruzi). Pritom nas u analizi nije zanimala bioetika koja to nije – dakle, sužena, pojednostavljena, antropocentrična i stoga nepotpuna tzv. »nova medicinska etika« – već samo namjerni ili slučajni proplamsaji sveobuhvatne etike života, »života u cjelini i u svakom od dijelova te cjeline, života u svim njegovim oblicima, stupnjevima, fazama i pojavnostima«, kako bi rekao Hrvoje Jurić. Naravno, možemo se zapitati i zašto bi nas neodredivost uopće trebala opterećivati? Čak i ako je (europska) bioetika namjerno nedorečen pojam (da parafraziramo T. Engelhardta), čak i ako je više religija nego znanost (kako potkraj života tvrdi Potter), njene su uporabe i zloporabe toliko indikativne, očekivanja od nje toliko različita i intrigantna, a potencijal formalne i sadržajne subjektivizacije toliko velik da se svaka plovidba njome pretvara u prvorazrednu intelektualnu avanturu i suprotnost dosadi »biomedicinske etike« koju je insajderski razotkrio Albert Jonsen baš kao dijete Andersenova gologa cara. (Umjesto predgovora: Kako je počeo rat na našem bioetičkom otoku)