Hrvatska preskriptivna akcentologija

Nakladnik: • Godina izdanja: 2013. • Biblioteka: CROATICUM, Helena Delaš

Hrvatska preskriptivna akcentologija naslovna270-190

 

 

•  Autorica: Helena Delaš
•  Godina izdanja: 2013.  
•  Uvez: tvrdi  
•  Dimenzije: 18.5 x 12.3 cm  
•  Broj stranica: 150
•  Cijena: 100,00 kn  •  NARUČI  •

 

I. PROUČAVANJE HRVATSKE PROZODIJE U 20. STOLJEĆU

U jezičnim mehanizmima koji dobro funkcioniraju udaljenost između kodeksa, tj. propisane norme te onog dijela realizacije koji bi trebao funkcionirati kao službeni, neutralni referencijalni tip standardnoga jezika (u prilikama gdje je on poželjan – mediji, javni istupi, pedagoška praksa…) ne bi smjela biti velika. Naime zadana maksimalna norma nikada se ne realizira u apsolutnom opsegu. Razlog tomu je prirodan razvoj standardnoga jezika, ali i stupanj prihvaćenosti ili neprihvaćenosti, u danom društvu i danoj kulturi sustava obvezujućih realizacija također utječe na udaljenost između »propisa« i »uzusa« jer bi standardni jezik trebao biti uzorom kojemu se treba prilagoditi i koji moraju naučiti rabiti govornici dotičnog jezika. Govoreći o normi standardnog jezika moramo dakle uzeti u obzir tri njezina aspekta: sociološki, jezični i funkcionalni. Lingvistički gledano, hrvatski standardni jezik zasnovan je na novoštokavskim govorima od kojih je preuzet i naglasni sustav. Kad je 1899. Tomo Maretić pisao svoju Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika, uz supstanciju i strukturu svih razina jezičnoga opisa on uzima u cijelosti i Karadžić-Daničićevu akcentuaciju, a istim su putem krenuli i Ivan Broz i Franjo Iveković u svome Rječniku hrvatskoga jezika 1901. Iako su navedena djela smatrana kodifikacijskim kanonom, ubrzo se spoznalo da postoji jaz između onoga kako izvorni hrvatski govornici (zapadni novoštokavci ponajprije) »obično« govore i onoga kako je propisano govoriti. Time je proučavanje hrvatske prozodije u 20. stoljeću dobilo referentnu točku oko koje se pokreće sav akcentološki aparat. U prvoj i najdužoj fazi na tu se točku samo upozorava, od izvora do izvora dopuna je propisanoj naglasnoj normi različito, a tek u zadnja dva-tri desetljeća prošloga stoljeća (uslijed povoljnijega sociopolitičkog konteksta) u jezičnim su priručnicima učinjeni veći normativni pomaci i kodificiran je znatan broj hrvatskih uzusnih (uobičajenih) prozodijskih vrijednosti. Time međutim nisu prevladane sve razrožnosti među priručnicima (gramatikama i rječnicima) pa detaljnu obradu čeka velik dio naglasnog korpusa u kojem je sadašnja propisana naglasna norma nedosljedna i nedorečena. (…)