• Autor: Miro Kačić
• Godina izdanja: 2001.
• Uvez: meki
• Dimenzije: 21.8 x 15.8 cm
• Broj stranica: 199
• Cijena: rasprodano •
Uvodna slova
Knjiga koju čitatelj(ica) upravo drži u rukama, iako zamišljena prije samo godinu dana kao presjek jezikoslovne djelatnosti svoga autora prof. dr. Mire Kačića u zadnjih osam-devet godina, igrom sudbine izlazi kao postumni sažetak njegove stručne i ljudske zauzetosti oko općega jezikoslovlja i u vezi s hrvatskim jezikom.
Ovdje skupljeni radovi mogu se tematski razvrstati u tri skupine. Prvu čine prinosi općemu jezikoslovlju, napose matematičkoj lingvistici, ogranku jezikoslovlja oko čijega je promicanja njihov autor ustrajno nastojao još od kraja osamdesetih godina već prošloga stoljeća i svoje disertacije o teoriji skupova i jezikoslovnoj raščlambi, a tim se područjem najčešće kretao i u svojoj sveučilišnoj karijeri (»Jezični znak kao matematičko-logička relacija«, »Matematička lingvistika«).
Drugoj skupini pripadaju radovi što stoje na razmeđi općega jezikoslovlja i jezikoslovne kroatistike pripadajući i jednomu i drugomu području. U tima radovima autor, mjestimično s odveć žara, nastoji na drugačiji način protumačiti i prikazati neke od unutarnjih odnosa u hrvatskome jeziku koje je, za nj »tradicionalno«, hrvatsko jezikoslovlje već uočilo i opisalo (»Hrvatski glagolski sustav«, »Ishodišni jezični oblici /ishodišnici/: nominativ i infinitiv«, »Leksija i zamjenice«). Činjenica da se pritomu najopširnije i najčešće oslanjao na spoznaje i tekovine francuskoga strukturalističkoga jezikoslovlja nekako je očekivana, pa i razumljiva, imaju li se na umu sva ona ljeta koja je Miro Kačić proveo u Francuskoj.
Trećoj skupini pripadaju radovi u kojima se autor hvata u koštac s političkom himerom zvanom hrvatskosrpski (srpskohrvatski) jezik koju razuđuje uz pomoć lingvističkih i sociolingvističkih argumenata različite uvjerljivosti i prihvatljivosti. Može se pretpostaviti da će upravo ti radovi, ponajprije članak »Zašto hrvatski ne može nikako biti hrvatskosrpski«, pobuditi zanimanje čitatelja koji profesionalno nisu vezani uz jezikoslovlje i jezikoslovnu kroatistiku, ali ih zanima sve u vezi s vlastitim (standardnim) jezikom. A isto se smije pretpostaviti i za članak »Postoji li hrvatsko jezično pravo?«, što je i sam autor posredno sugerirao objavljujući ga u tjedniku za kulturu i književnost a ne u uskostručnoj publikaciji.
Četrnaest radova skupljenih u ovu knjigu objavljeno je u vremenskome rasponu od gotovo jednoga desetljeća u različitim stručnim prigodama. Korisno je čitatelja (čitateljicu) upozoriti na tu činjenicu jer upravo ona objašnjava neka mjestimična ponavljanja koja izdavač nije uklanjao očito opravdano želeći očuvati njihovu izvornost (dokumentarnost).
Spominjem na kraju da je Miro Kačić nastojao oko oblikovanja prepoznatljiva vlastitoga idiolekta očitujući pritomu sklonost hrvatskoj jezičnoj (leksičkoj) starini i jezičnomu (tvorbenomu) stvaralaštvu, što je najvidljivije u članku o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti hrvatskoga jezika, iz čega se uz nešto truda može odčitati potpora tvrdnji koju je iznio u jednome novinskome intervjuu, gdje uz ostalo kaže: »Poimanje svijeta i života presudno je vezano uz jezik.« A kod njega i uz jezikoslovlje, dodajemo ovdje.
U Zagrebu, 2. rujna 2001.
Marko Samardžija
